piše: Stjepko Gambiroža
Kakva sam ja budala, pomislio je debeli, masni šaran težak dvadesetak kilograma kada je već stoti put u životu zagrizao mamac na udici u šoder-grabi u kojoj obitava već gotovo dvadeset godina. Prvih nekoliko puta kada mu se isto dogodilo, borio se i bacakao, nije se samo tako dao van. Bio je tada, doduše, u formi, mršaviji i s puno manje sala, no ipak puno lakši pa sretni sportski ribolovac na čiji je mamac zagrizao i nije imao baš tako težak posao. Lakomost će me jednog dana koštati života, više puta je prolazilo kroz glavu tom sada već pravom svinjčetu od šarana. Sve dok nije shvatio da mu se na kraju ne dogodi ništa pretjerano dramatično tijekom tih kratkotrajnih izleta na suho i da će ga s(p)retni nalaznik ubrzo pustiti natrag u njegovu baru.
Došavši do te spoznaje, svaki puta kada bi zakačio kukuruz ili boilu, odlučio je on skratiti tu igru mačke i miša između njega i ribiča. Čim bi osjetio da mu je udica među čubama, prepustio bi se i sam bi iskočio van u ruke ribiču kako bi taj ritual što prije završio. Kada bi ga ovaj iznio van, šaran je sam napučio čube prilikom fotografiranja i trudio se ispasti što ljepši, deblji i veći za sliku, čak bi se pogurnuo malo naprijed da se čini da je još malo masivniji nego što u stvarnosti jest. Čak bi odskakutao desetak metara dalje da ne oda stvarnu lokaciju na kojoj ga je vješti ribič upecao i da signal ostalim ribičima gdje da bace mamac, već da ga ovaj uslika nešto dalje. Nakon toga slijedi malo špricanja dezinficijensom po još uvijek napučenim čubama i povratak u ribnjak kojim kraljuje evo već posljednjih nekoliko godina.
Tako nekako izgleda sportski odnosno „keč i riliz“ (uhvati i pusti) ribolov iz perspektive glomaznog šarana koji je sada već tako mastan da ga vjerojatno više ne bi pojeli ni lešinari, komodo varani, a bogami ni hijene. Još davnih dana je moj nekadašnji kolega Matija u svojim „Ribičkim pričama“ obavio klasifikaciju ribolova, a ja da se kojim slučajem bavim tom aktivnošću, sigurno bih spadao u onu drugu grupu koju je nazvao „keč i speč“ čiji je najprominentniji predstavnik moj drugi kolega, Nikola. On je možda i jedina osoba na planetu koja ne bi natrag u baruštinu vratila to nejestivo prase od šarana koje je postalo tako samodopadno i samouvjereno, no ima šaran sreće jer Nikola ne peca po stajaćicama, već je njegovo prirodno okruženje rijeka Drova, kako bi on sam rekao.
Kad sam već krenuo sa spominjanjem bivših i aktualnih kolega s posla, moram još spomenuti i grafičara Krunu koji me već neko vrijeme nagovara da idem s njim u ribolov, no ja još uvijek nekako i dalje više volim neku drugu vrstu „ribolova“. Za razliku od Nikole koji iza sebe ne ostavlja ni kedere od tri grama, ni somove od pola tone, za kakvog se hvali da mu je jednom otpao s udice, Kruno je pravi sportaš. Sušta je on suprotnost Nikoli jer svaku ribu koju uhvati odmah i pusti, čim napravi selfie s njom na obali ribnjaka. No, da se vratimo na tijek misli šarana koji sanja o tome da ga upeca Kruno, a priželjkuje da se nikad neće naći na putu terminatoru Nikoli. Naravno, pod uvjetom da šaran ima dovoljno razvijen mozak da može misliti ili da je lik u nekom Disneyevom crtanom filmu.
Baš kao što bi svemirci, ako postoje i ako negdje s distance gledaju život na Zemlji, vjerojatno mislili da su psi zapravo gospodari našeg planeta jer vide ljude kako idu iza njih i skupljaju njihove drekece, tako bi i taj debeli, masni šaran, da kojim čudom ima razum, vjerojatno pomislio da mi ljudi baš i nismo normalni. Mislio bi on kakva su to potpuno luda stvorenja koja me svako malo čupaju van iz mog staništa, iz mog prirodnog okruženja, mulja u koji sam se tako lijepo uvalio i dovoljno je da otvorim svoje velike čube pa da neki kukac ili neka ličinka sami uplove unutra. Vade me van iz vode, grabe me rukama, galame, slikaju se sa mnom kao da sam Maja Šuput koju su presreli negdje na ulici, a potom me malo ošamućenog vraćaju natrag u vodu. Da mogu misliti, sumnjam da bi ti kapitalni šarani o nama imali neko preveliko mišljenje, no zapravo tko im je kriv što su evolucijski ostali daleko iza nas. Tko zna što bi oni radili s nama da se priroda poigrala tako da su debeli, masni šarani ti koje je evolucija nagradila time da budu dominantna stvorenja, a mi da smo njihove igračke.
