piše: Stjepko Gambiroža
Često s razlogom u domaćim medijima možete čitati kritike na račun stanja u društvu u našoj zemlji. Mediji zapravo i postoje da bi upozoravali na neke anomalije, otkrivali probleme i propitkivali standardne narative, a druga je strana medalje što su neki postali tek puki prepisivači proglasa, priopćenja i objava s Facebooka. Čitajući te silne medijske napise i analize, čovjek može zaključiti da je u Hrvatskoj stanje dosta loše, da se ne živi dobro i da grcamo u problemima. I nije to daleko od istine, no treba biti iskren i priznati da je u nas ipak još uvijek puno bolje nego u nekim zemljama u okruženju. Prosvjedi u susjednoj nam Srbiji prošlog su vikenda dosegnuli vrhunac, a sve ono što se događa ondje posljednjih tjedana i mjeseci možda je i najbolja potvrda da smo mi za naše istočne susjede ono što je za nas recimo Švedska. Ovo što se događa s druge strane Dunava jednostavno mi je nezamislivo preslikati na našu zemlju, a načina na koje se obračunati s prosvjednicima i prikazati njih kao da su problem, vjerojatno se ne bi dosjetio ni najbolji komediograf. Sve ono što proteklih tjedana putem medija i društvenih mreža dolazi iz Srbije potpuno je apsurdno i nadrealno, a bilo bi smiješno da zapravo nije tužno.
Kad čovjek gleda te protuprosvjednike plaćene sendvičima, opraštanjem dijela zatvorske kazne, prijetnjom ukidanja socijalne pomoći ili čime već, mora se zapitati koliko nisko netko može pasti. I nije toliko za zamjeriti tim ljudima očigledno skromnog kvocijenta inteligencije, koliko je nestvarna grčevita želja za zadržavanjem vlasti po bilo koju cijenu. Svjedočimo tome da je danas gotovo pa legitimna opcija za zadržavanje vlasti postalo korištenje dezinformacijama, šire se lažne vijesti, nerijetko i huškački narativi u koje je dio građana spreman povjerovati, bez da promisli je li nešto točno ili ne. Kako danas živimo u vremenu kada se sve odvija brzo, tako je i ljudima valjda postalo teško i naporno razmisliti o onome što čuju pa vrlo lako i brzo prihvaćaju nešto zdravo za gotovo. Danas je, nažalost, postalo potpuno normalno da se političari služe lažima kako bi diskreditirali svoje suparnike te zadržali ili preuzeli vlast. Manje je bitno je li ono što govore istina, laž ili manipulacija, već kakav to odjek ima u javnosti, a fraza o stotinu puta ponovljenoj laži koja postaje istina možda se pripisuje nacističkom propagandistu Goebbelsu, no danas je koriste mnogi. Što je danas istina, a što laž izrečena u javnom prostoru postaje sve teže i teže razlučiti. Situacija je postala tako apsurdna da moraju postojati razni „Fact-checkeri“, odnosno platforme plaćene od strane vlada ili nevladinih organizacija, a to opet kod nekih dovodi u pitanje njihovu pristranost.
Političari su manipulaciju, preuveličavanje i selektivno prikazivanje činjenica vjerojatno oduvijek koristili kako bi zadržali ili pridobili podršku. No, u današnje vrijeme, uz razvoj digitalnih medija i društvenih mreža, sve te laži izrečene u javnom prostoru šire se gotovo brzinom svjetlosti i imaju veći utjecaj, nego ikada prije. Ne samo da danas postoji nešto što se naziva alternativnom činjenicom (ma koliko to paradoksalno zvučalo), već postoji i pojam, odnosno koncept koji se naziva i „post – istina“. Riječ je o pridjevu koji se odnosi na okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na stvaranje javnog mišljenja, a usmjerene su na ljudske osjećaje i uvjerenja.
To znači da su danas ljudi skloniji povjerovati lažima i prihvatiti ih zato što im zvuče puno bolje od istine i činjenica. Drugi problem je što je brzina informacija danas takva da jednom kada se nešto takvo neprovjereno, netočno i manipulativno pusti u divljinu digitalnih mreža, to ostaje u kolektivnoj svijesti i širi se dalje bez obzira ako je kasnije i demantirano. Vjerojatno najpoznatiji politički teoretičar Max Weber je još početkom prošlog stoljeća razlikovao tri idealna tipa legitimne vlasti. Uz tradicionalnu vlast poput monarhije, legalno – racionalnu vlast koja se temelji na zakonima, pravilima i birokratskoj strukturi i karakteristična je za današnje moderne demokratske sustave, kao treći tip vlasti naveo je karizmatsku vlast. Riječ je o vlasti koja proizlazi iz osobnih kvaliteta vođe, njegove karizme, sposobnosti inspiriranja sljedbenika, a često je nestabilna baš zato što ovisi o pojedincu.
Bilo bi zanimljivo čuti kako bi Weber opisao današnji način političkog diskursa u kojem je postalo tako jednostavno nekog diskreditirati pa i ismijati lažima i manipulacijama. Vjerojatno bi rekao da danas živimo u vremenu koje je čudni mutant legalno – racionalne vlasti i ekstremnog oblika karizmatske vlasti, gdje pojedinci koriste manipulaciju i emocionalnu privlačnost umjesto racionalne argumentacije. Glavno je pitanje samo je li to nepovratan proces ili se ipak nešto još uvijek može promijeniti.
