Živica koja razdvaja dva susjedna dvorišta može postati razlog nesuglasica, osobito kada se razraste i potrebno ju je orezati. Jedan susjed smatra da bi obojica trebala sudjelovati u njezinu održavanju, dok drugi tvrdi da ga se to ne tiče. No, odgovor na pitanje tko je dužan snositi troškove ovisi o tome je li riječ o zajedničkoj živici ili onoj koja pripada samo jednom vlasniku.
Zamislimo hipotetski slučaj u kojem živica raste točno na međi između dvaju dvorišta i služi kao zajednička ograda. Godinama je nitko nije ozbiljnije uređivao pa je postala previsoka i pregusta. Jedan susjed predlaže da angažiraju osobu koja će je orezati i podijele troškove, dok drugi odbija platiti jer smatra da bi održavanje trebao financirati onaj kojemu živica smeta. Međutim, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima izričito uređuje pitanje zajedničkih ograda. Prema članku 101. stavku 1. tog zakona, ograde između susjednih nekretnina, među kojima su izričito navedene i živice, zajedničke su ograde u suvlasništvu susjeda s obje strane međe, osim ako se dokaže da su vlasništvo samo jednog susjeda. Dakle, za živicu koja predstavlja zajedničku ogradu zakon predviđa suvlasništvo, ali dopušta dokazivanje da ona pripada samo jednom vlasniku.
U našem hipotetskom slučaju pretpostavimo da je živica zajednička i da među susjedima nema spora oko njezina vlasništva. Tada je posebno važan članak 101. stavak 4., koji propisuje da troškove održavanja zajedničke ograde njezini suvlasnici snose na jednake dijelove. To znači da je zakonsko pravilo jednaka podjela troškova održavanja, a ne da ih mora snositi samo susjed koji je zatražio orezivanje.
No, što ako jedan susjed želi da se živica oreže, a drugi ne želi osobno sudjelovati u radovima? Spomenuta zakonska odredba uređuje snošenje troškova održavanja, ali ne propisuje da svaki susjed mora osobno orezivati polovicu živice. Također ne određuje koliko se puta godišnje živica mora orezivati. Stoga treba razlikovati zakonsku obvezu sudjelovanja u troškovima od pitanja tko će fizički obaviti posao. Moguća je i situacija u kojoj jedan susjed želi uobičajeno održavanje živice, dok drugi predlaže znatno opsežniji zahvat. U takvom slučaju ne može se samo na temelju pravila o jednakom snošenju troškova zaključiti da svaki posao koji jedan susjed samostalno naruči automatski obvezuje drugoga na plaćanje polovice računa. Za takav zaključak trebalo bi uzeti u obzir okolnosti konkretnog slučaja, uključujući prirodu izvedenih radova.
Drugačiji hipotetski slučaj nastaje kada živica ne raste na međi kao zajednička ograda, nego se nalazi isključivo na zemljištu jednog susjeda. Članak 102. stavak 1. propisuje da ograda koja se nalazi isključivo na nekretnini jednog vlasnika nije u suvlasništvu susjeda, nego pripada vlasniku tog zemljišta. Prema tome, samo zato što takva živica razdvaja dva dvorišta ne može se primijeniti pravilo da oba susjeda moraju platiti polovicu troškova njezina održavanja kao zajedničke ograde. Što ako susjedi uopće nisu suglasni oko toga čija je živica? I tada je važan članak 101., koji predviđa da su ograde između susjednih nekretnina zajedničke, osim ako se dokaže vlasništvo jednog susjeda. U stvarnom sporu zato je potrebno utvrditi činjenice na temelju kojih se može zaključiti je li riječ o zajedničkoj ili vlastitoj ogradi. Sama tvrdnja jednog susjeda da živica pripada drugome nije dovoljna za konačan zaključak o vlasništvu.
Dakle, zakon izričito propisuje da suvlasnici zajedničke živice troškove njezina održavanja snose na jednake dijelove. Međutim, iz te odredbe ne proizlazi da svaki susjed mora osobno orezivati svoju polovicu niti da drugi mora bezuvjetno platiti polovicu svakog samostalno naručenog zahvata. Upravo su vlasništvo živice i okolnosti njezina održavanja ključni za primjenu zakonskih pravila u pojedinom slučaju.
FOTO ilustracija
