Piše: Hrvoje Petrić
Hospitali su bili važne ustanove za zdravstvenu skrb koje su mogle služiti i za suzbijanje epidemija. Na zapadu ih se nazivalo „domus Dei“ (kuća Božja), „domus hospitalitatis“ (kuća gostoprimstva), odnosno skraćeno „hospital“. Na istoku su ih zvali „ksenodohij“ (grč. primanje stranaca i gostiju). Hospitali su bili institucije osnivane od raznih redova pa su se zato najčešće nalazile uz crkve i samostane. Isprva hospitali nisu bili bolnice, iako su se u njima nalazili bolesni, ali i ubožnici, premda su u njih dolazili siromašni tj. vršili su ulogu zdravstvene i socijalne ustanove. No, u 17. stoljeću hospitale možemo smatrati ustanovama prvenstveno namijenjenima liječenu bolesnika. Koprivnički hospital s crkvom Sv. Ane je 1345. godine utemeljio Grgur iz Koprivnice, čanadski biskup. Rektor koprivničkog hospitala je 1501. godine bio svećenik Nikola. Hospitali su štićenicima davali besplatan stan, kruh i nešto mesa, a odjeću su morali sami osigurati. Neki gradovi poput Varaždina brinuli su se za svoje hospitale i time što im se dodjeljivao dio novca dobivenog prodajom nekretnina onih građana koji su umrli bez nasljednika, a povremeno bi hospitali dobivali veće ili manje svote novca bogatih pojedinaca. Postojali su primjeri da su udovice prodavale svoje posjede te predavši dobiveni novac hospitalu, otišle u njega živjeti. Ako se našlo nekoga tko je svojevoljno podizao cijenu robi na sajmu ili se služio neispravnim mjerama, gradske su vlasti zaplijenile te prodale njegovu robu, a dio novca pripadao je hospitalu. Znalo se dogoditi da je hospital imao višak novca pa ga je iznajmljivao uz kamate do šest posto. Hospitalom je upravljao „magister hospitalis“ ili „magister xenodochii“ koji se na tu dužnost birao svake godine.
Koprivnički hospital
U drugoj polovici 16. stoljeća u Koprivnici je postojao hospital Sv. Matije s kapelom, spominje se 1555. i 1557., a 1556. godine spominje se hospital s kapelicom Blažene Djevice Marije. Tada je kralj Ferdinand zapovjedio Luki Sekelju, upravitelju koprivničke utvrde, da mora vratiti oranice i livade što ih je oteo koprivničkom hospitalu i kapeli Blažene Djevice Marije. Prihod s oduzetih oranica i livada upotrebljavao se za uzdržavanje koprivničkih siromaha i rektora spomenute kapelice. Kasnije vijesti o koprivničkom hospitalu, koliko je za sada poznato, nisu sačuvane, a ni njegova ranija lokacija nije poznata. Godine 1636. imamo podatak o tome „koliko zeromah na krayne varas premore z pazkum nassega reodunika dosta u dobrom redu sznage…“. Kada je godine 1765. general Kleffeld napustio Koprivnicu i otišao u novoizgrađeni Bjelovar, Vojna krajina više nije trebala zgradu dotadašnjeg spremišta za vojničku hranu i opremu, tzv. Domus annonaria, sagrađenu još u 17. stoljeću pokraj župne crkve Sv. Nikole. U tu napuštenu zgradu preseljen je hospital (ubožnica, prva bolnica). Ta zgrada porušena je 1893. godine. Očito je da stanje u koprivničkom hospitalu od njegovog preseljenja u bivše vojno skladište nije bilo najpovoljnije, jer se u nekoliko navrata u zapisnicima nailazi na zaključke o potrebi popravljanja zgrade (1820.), a postojali su prijedlozi o preseljenju hospitala u zgradu oružarne (1856.), što nije bilo realizirano, a 1857. godine postoji podatak o uvođenju posebnog nameta od 8 % za gradnju bolnice. Najbolji uvid u stanje hospitala, kao i u zdravstvene prilike ondašnje Koprivnice, daje „Zdravstveno izvještje slob. kralj. grada Koprivnice od 1-ga siječnja do konca 1865. godine“ kojeg je sastavio gradski fizik dr. Josip Muzler i koje je u ime gradskog magistrata dostavljeno Namjesničkom vijeću. Između ostalog, u izvještaju piše: „Grad Koprivnica 1865. u zdravstvenom obziru posve sretan biaše jer nikakove pošasne bolesti ne bolovaše pučanstvo, a niti marva. Grad Koprivnica imade blago podneblje, čist, a ne preoštar zrak zato od plučnice svake godine jako malo bolesnika umre. Groznica koja ovdje endemički uvijek, epidemički pako kad i kad vladati znade – ove godine tako malo bolestnikah su trapili i druge bolesti samo šporadički opažene biahu pa je čisto teško karakter vladajući naznačiti. Zbog vrlo lijepog vremena su grabe i močvare koje su dugi niz godina bile pune stajaće vode, presušile i tim načinom preprečene biahu vladajuće groznice“. Uz to je zanimljivo poglavlje istoga izvještaja iz 1865. o veneričnim bolestima, pod naslovom „Bludobole“ (Syphilis), prije svega zbog podatka jer je bolest ranijih godina bila sporadična, a tada se češće javljala. Slijedi prikaz simptoma slike bolesti te način liječenja „živim srebrom, jodom i pripravkom srebra i joda“. Kao uzrok širenja te bolesti navedeno je „priliepćivosti sifilične bolesti koja se kroz putno obćenje obojega spola dalje razprostire“. Za suzbijanje je predloženo organiziranje sveopćeg pregleda stanovništva, što su moral i više oblasti strogo zabranjivale pa je preostalo strogo nadzirati pojedine bludnice. Od zdravstvenog osoblja navode se: dr. Josip Muzler, doktor lječništva i primaljstva, Lavoslav Leeb, gradski ranarnik, Jakob Winter, privatni ranarnik, Juliana Barešić, gradska primalja, Petar Klasnić, kotarski ranarnik, te Makso Werli, diplomirani ljekarnik.
Stanje bolnice
Iste 1865. godine navodi se u izvještaju da „pošasti medj pučanstvom pa ni med djecom nikakovih nije bilo“, a isto tako nije bilo bjesnoće. O bolnici se navodi da je u „zanemarenom stanju, osobito su sobe za sirote kraj zemlje opredeljene u zločestom stanju“. Bolnica se financirala iz „kamatah što jih glavnica zaklade bolničke odbaciva“. Tražila se pomoć gradske uprave, a izvještaj završava podatkom da te godine nije bilo samoubojstava ni nesretnih slučajeva, već samo dva ubojstva. Zanimljivo je i „Liečničko izvješće“ od 1864. do 1868. godine županijskog liječnika dr. M. Schwarza iz Križevaca, a u njemu se spominje da je u kolovozu 1864. godine bilo prohladno, mokro i kišovito vrijeme, a u „ožujku su boginje kotara Koprivnica iza kako su se u pojedinim slučajevima pokazale u kratko vrijeme propale“. Nadalje se spominje da je „tečaj bolesti bio iza kako bi 3-4 dana vručica uztrajala, pojavio bi se osip počimljajuć od lica prema dolje praveć mjestimice mjehuriće prozračne koji bi u gnojenje prešli“. Cijepljenje protiv boginja spominje se 1865. kada je cijepljeno 609 djece, 1866. godine kada je cijepljeno 490, a 1868. godine 573 djece. Godine 1867. pregledana je koprivnička bolnica, odnosno hospital, te se navodi da ima tri dobro uređene sobe u gornjem katu s devet čistih postelja, da u bolnici radi jedan „dvoritelj“ i da gradska uprava za jedan dan liječenja daje 50 novčića. Godine 1865. pregledana je koprivnička ljekarna koja ima dugu tradiciju u gradu. U izvještaju iz 1865. spominje se da „koprivnička ljekarna nalikuje na ljekarnah po velikih gradovih“, da prodaje mineralne vode raznih vrsti, „koje su u dobrom posuđu, a u osobito lijepom i čistom te u tu svrhu posve shodnom podrumu“. Postoje pretpostavke da su možda Franjevci imali neku vrstu ljekarne, a oko 1762. spominje se ljekarna za potrebe vojne posade. Koprivnička ljekarna je 1867. godine pod upravom Maksa Verlija nosila naziv „K Crnom Orlu“. Kada se 1868. godine počela graditi pruga između Mađarske i Zagreba, bečki bankar Weikenheim, poduzetnik izgradnje pruge, zamolio je gradsku upravu Koprivnice dozvolu za smještaj u hospital grupe oboljelih radnika. Naime, kod radnika je izbila epidemija dizenterije. Taj je događaj dao hrabrosti gradskoj vlasti da zamoli Kraljevsko namjesničko vijeće da dotadašnju ubožnicu proglasi javnom i općom bolnicom, obvezujući se ujedno i na gradnju nove zgrade.
Za razvoj zdravstva u Koprivnici od osobitog je značenja 1869. godina, kada je 28. veljače hospital proglašen javnom bolnicom. Dotadašnji gradski ranarnik Jakob Winter bio je postavljen za prvog upravitelja bolnice koja je počela raditi 1. studenoga 1869. godine. Uz Jakoba Wintera, u bolnici je radio i privatni liječnik dr. Josip Prenner. Godine 1871. za novog ravnatelja bolnice i gradskog fizika postavljen je dr. Šime Švrljuga, a od 1872. bolnicom upravlja dr. Franjo Herman. Kakva je bila situacija u koprivničkoj bolnici godine 1871. vidi se iz zaključaka o potrebi uređenja bolnice: „Da ni mjesto, ni uregjenje iste ne odgovara jednoj zemaljskoj bolnici, te da je preka potreba, da se nova gradi pomoćju vis. kr. zem. vlade; ali u toliko, da se mora stara urediti. Da se postavi upravitelj bolnice sa 120 for. plače, da sve posle i pisarije bolničke vodi; da pazi na hranu i lijekove, da se brine za jeftino nabavljanje potrepština; da se zimi preveć ne loži; na imovinu bolnice da pazi, neupotrebljive stvari iz inventara izbriše i mjesečne izkaze sastavlja. Isti bi dobio 100 for. predujma za manje troškove da ima novca pri ruci. Da se uzme podvornik za 5 for. plače, da mu se dade stan, svjetlo i drva. Da isti podvornik sa ženom bude obskrbljivao bolesnike za 18 nov. na dan. Pranje rublja bit će upraviteljeva briga. Da ljekarnik Verli popusti 25 % na lijekovima. Da podvornik uvijek obznani župnika ako je tko na samrti. Trošak sprovoda da izkaže upravitelj. Da naruči 10 postelja“. Takvo je stanje riješeno na sjednici koprivničkog gradskog zastupstva 9. kolovoza 1871. godine.
Nova bolnička zgrada
Koprivnička gradska uprava krenula je s izgradnjom nove bolničke zgrade. Za gradnju je angažiran graditeljski stručnjak Adolf Felbinger (1822.–1885.). On je izučio graditeljski zanat kod oca Bartola i završio gimnaziju u Zagrebu, a nakon toga diplomirao na Politehnici u Beču (1845.). Radio je u državnoj službi. Sačuvani su njegovi nacrti nekadašnje Amadéove palače u Demetrovoj ul. u Zagrebu (1849.), planovi za popravke na župnoj crkvi u Mariji Gorici i njezinoj filijalnoj crkvi sv. Križa (1854.) te planovi za nove staje župnika u Kašini (1877.). Adolf Felbinger trebao je odabrati lokaciju za gradnju nove bolnice. Nakon ispitivanja svih mogućih lokacija, odabrao je prostor nekadašnjeg središnjeg koprivničkog groblja oko kapelice Sv. Lucije koje je bilo napušteno i nalazilo se sjeveroistočno od nekadašnje gradske utvrde. Kapela Sv. Lucije bila je podignuta još sredinom 17. stoljeća. Prigodom kanonske vizitacije 1778. godine spominje se da kapela Sv. Lucije ima tri oltara i dovoljno crkvenog posuđa, a slično je stanje bilo i 1787. te 1804. godine. Godine 1807. kupljene su za ovu kapelu orgulje iz kapele u Močilama, a stare su orgulje prodane kapeli Sv. Triju Kraljeva u Dubovcu. Opis kapele postoji iz 1810. godine, kada se spominje da je kapela bila izvan tvrđave iza grabe. Bila je drvena i četverokutna s tri oltara. U svetištu je bio oltar Sv. Lucije sa slikom, na sjevernoj strani nalazio se oltar Sv. Izidora, a na južnoj oltar Sv. Vinka. Oko kapele nalazilo se tadašnje glavno gradsko groblje gdje su se od prije pokapali mrtvaci iz utvrde i nekih obližnjih predgrađa. Početkom 19. stoljeća je oko kapele i groblja izgrađeno više kuća, zato je koprivnički župnik Adam Žuvić predložio da se napusti ovdašnje groblje i s pokapanjem mrtvih nastavi na groblju kod kapele Sv. Duha, koje je postalo središnjim gradskim grobljem. To je provedeno 1845. godine, a ubrzo je kapela ukinuta i iza godine 1850. porušena. Tako je ostalo prazno zemljište u javnom vlasništvu u središtu grada na kojem se mogla izgraditi nova bolnica. Odbor za izgradnju bolnice uspio je prikupiti 11.166 forinti, a hrvatska zemaljska vlada je 1873. odobrila zajam od 40.000 forinti. Gradnju zgrade preuzeli su posjednik Antun Zibuliš, trgovac Mijo Popović i graditelj Josef Heuberger. O tome graditelju ima vrlo malo podataka. Posjedovao je graditeljsku dozvolu i djelovao kao zidar obrtnik u Koprivnici od 1865. godine. Poznato je da je bio židovskog podrijetla. On je sa suradnicima u veljači 1874. počeo zemljane radove, a u ožujku zidanje.
Podaci o oboljelima
Cijeli pothvat gradnje bolnice došao je u pitanje jer zemaljska vlada nije dala mogućnost realizacije odobrenog zajma. Tada je veliki trud uložio agilni koprivnički gradonačelnik Martin Ožegović, član narodne stranke bana Ivana Mažuranića. Ožegović je na razne načine uspio skupiti novac potreban za gradnju bolnice. Tako je sredinom 1875. godine dovršena izgradnja nove bolničke zgrade. To je današnja zgrada Doma zdravlja u Koprivnica na Trgu dr. Tomislava Bardeka. Do izgradnje bolnice broj bolesnika bio je 1869. – 117 (prosječno na dan 4,7 bolesnika), 1870. – 168, 1871. – 183, 1872. – 197, 1873. – 186 i 1874. – 191. U novoj zgradi bolnice broj bolesnika iznosio je: 1875. – 252 (prosječno na dan 21,9 bolesnika), 1876. – 240, 1877. – 269, 1878. – 313 (prosječno na dan 21,3 bolesnika) itd. Zanimljivo da je bilo više muških bolesnika od žena. Npr. 1869. liječilo se 100 muškaraca i samo 17 žena, 1870. je u bolnici bilo 148 muškaraca i 20 žena. Stanje je ostalo identično i nakon izgradnje bolnice. Npr. 1875. su u bolnici bila 204 muškarca te 48 žena, a godinu dana kasnije 194 muškarca i 48 žena. U bolnici je umrlo 1869. – 12 bolesnika, 1870. – 21, 1871. – 24, 1872. – 27, 1873. –24, 1874. – 27, 1875. – 23, 1876. – 13, 1877. – 29, 1878. – 30. No ni u toj zgradi nije bilo dobro stanje, što nam pokazuje izvještaj iz 1877. godine iz kojeg se vidi da su dimnjaci bili „zločesti, da kad je malo vjetra, već je puna kuća dima. Drugo je, da se u pomanjkanju kanala svakojake smrdljive tekućine u dvorištu sakupljaju. Treće se ističe pomanjkanje zdenca, zatim kirurgičkog orugja i povoja. Nema dovoljno rubenine ni posteljine, da je hrana za 17 novč. posve slaba, a nadasve pak, da nije čistoće, koja je u istoj pod svakom kritikom“. U nešto kasnijem izvještaju piše da su mane „bile kao uvijek: slamnjače pune svakojakog smeća, na kavaletima daske dijelom prekratke, a dijelom zamazane vapnom, jer su iste bile upotrijebljene kod gradnje bonice“. Hrana je bila loša „kruh malo pečen, te gorak; začinak (ričet), više nekakvoj vodenoj čorbi naličan neg li ričetu“.
