Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije
[FELJTON] STOLJEĆE JOSIPA MANOLIĆA, 7. DIO

Osmislio je HDZ-ovo ime i u maniri pravog trilera organizirao osnivanje stranke na “nejavnom mjestu”

piše: Željko Krušelj

Nakon što je u saborskim raspravama osporio nadređenost saveznog zakonodavstva onom republičkom, Manolić je javno napadan kao zagovornik „nacionalističke linije“ pa je bilo samo pitanje vremena kad će i formalno biti ukinut njegov zastupnički mandat. Saborska komisija za izbor i imenovanja 14. rujna 1972. objavila je 18 imena koja su zbog neprihvatljivog političkog djelovanja bila izbačena iz saborskih klupa. Među njima je, dakako, bilo i Manolićevo. Nakon dva mjeseca, opet s naznakom o „političkoj nepodobnosti“, po hitnom je postupku uslijedilo i Manolićevo umirovljenje. S tim se morao pomiriti, jer etiketirani proljećari ionako nisu mogli dobiti posao. Imao je tada 52 godine, zacijelo ni ne pomislivši da se zapravo nalazi tek na polovici svog životnog puta. Ako je logika jednopartijskog sustava nalagala da mu je prisilnim umirovljenjem bila zabranjena svaka javna djelatnost, puno je teže prihvaćao onu psihološku stranu komunističke odmazde. Bio je, naime, prisiljen obustaviti i brojne kontakte s dojučerašnjim prijateljima i suradnicima. Svi koji su izbjegli smjenu i javno prokazivanje zbog takvog bi druženja bili kažnjeni. Jedini koji se s njim bez sustezanja družio bio je vječni mentor Krajačić, po susjedskoj liniji gotovo svakodnevno, ali bilo je jasno da novo partijsko vodstvo i njega u sve većoj mjeri izolira. Samo je Krajačićevo prijateljevanje s Titom bilo razlog zašto i on nije progonjen zbog dokazanog „hrvatovanja“. Manolić sve te „olovne godine“ nije prestao detaljno pratiti politička zbivanja, razmišljajući i o alternativama postojećoj vlasti. Usput rečeno, Manolić je višak svog slobodnog vremena tada koristio i za uzgajanje gljiva, koje je prodavao po zagrebačkim restoranima.

Promjena političke klime

Politička se klima napokon počela mijenjati sredinom 1980-ih godina, kad je bilo vidljivo da hrvatska komunistička vrhuška ubrzano gubi javnu podršku. Disidentska su druženja postajala opet učestalija, a s etiketiranim se proljećarima počeo bez bojazni družiti i niz uglednih hrvatskih intelektualaca. Manolić je tada intenzivirao svoje kontakte i s drugim zanimljivim susjedom iz Nazorove – Franjom Tuđmanom. Zagrebom su u to vrijeme počele kolati priče o novom fenomenu, točnije redovnim šetnjama povećih grupa muškaraca po gradskim ulicama i parkovima. Riječ je mahom bila o bivšim proljećarima, koji su ta druženja koristili kako bi bez opasnosti od SDS-ova špijuniranja analizirali stanje u državi i planirali povratak na javnu scenu. Redovni su šetači, osim Manolića, najčešće bili Josip Boljkovac, Ivan Šibl, Janko Bobetko, Ivan i Milivoj Rukavina, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija, Nikola Kajić, Ivan Denac i Mijo Hlad. Nedostajali su tek Savka i Miko Tripalo, jer je zaključeno da bi njihova prisutnost u toj grupi izazvala pravu uzbunu u sigurnosnim službama. Manolić je proljećarske vođe diskretnije posjećivao u njihovim domovima. Nije, doduše, u šetnjama bilo ni Tuđmana, ali je temeljni razlog bilo to što je s pojedinim osobama više volio razgovarati oči u oči, često dijeleći i informacije iz nepoznatih izvora koje su drugima bile nedostupne. Manolić je već tada naslućivao kako bi se baš Tuđman mogao nametnuti za oporbenog lidera. Tome je pridodao i spoznaju da je Tuđman u drugoj polovici toga desetljeća dobio i putovnicu, koja je gotovo svim političkih disidentima i nadalje bila nedostupna.

Tuđman je na taj način mogao posjetiti hrvatske doseljenike u SAD-u i Kanadi pa je bilo izvjesno da se puno toga počelo događati iza političkih kulisa i da hrvatske nacionaliste počinju podupirati i pojedini komunistički dužnosnici. Čini se da se tu ponajprije radilo o Miki Špiljku, koji je svoje ljude imao i u SDS-u, a motiv mu je bilo nezadovoljstvo mlakim hrvatskim odgovorom na jačanje velikosrpstva i pojavu Slobodana Miloševića. Konkretnije rečeno, prvi je među komunističkim dužnosnicima shvatio da komunizmu i Jugoslaviji dolazi kraj. Pragmatični je Manolić, sudeći prema njegovim bilješkama, počeo povezivati sve te konce, svjestan da Tuđman ima viziju i obrise programa oporbenog okupljanja, dok se svi ostali nacionalisti s liderskim ambicijama nisu upuštali u aktivnosti koje bi opet mogle rezultirati represivnim mjerama režima. Tuđman je u svoj dom pozivao i brojne druge intelektualce za koje je smatrao da će u bliskoj budućnosti podržati stvaranje hrvatskih stranaka ili šireg političkog pokreta. Dakle, dok se Tuđman uz Manolićevu svesrdnu pomoć danonoćno pripremao za ono što će uslijediti nakon pada Berlinskog zida, ostali su zagovornici hrvatskih opcija gubili vrijeme u jalovim raspravama. Manolić je bio svjestan Tuđmanovih vrlina, ali i mana, pogotovo u pogledu autoritarnog ponašanja i robovanja povijesnim rješenjima, poput razrješenja hrvatsko-srpskih odnosa prema modelu Banovine Hrvatske, a i uvjerenja da se Muslimani i nadalje velikim dijelom smatraju Hrvatima. Držao je da Tuđman ima potrebni autoritet i organizacijske kvalitete i da će u suočavanju s političkom realnošću odustajati od svojih historicističkih opsesija. Sve su mu se njegove mane činile manjim problemom od mogućnosti da vodstvo nacionalnog pokreta preuzme izuzetno ambiciozni Marko Veselica, najdugovječniji politički zatvorenik koji je robovao endehaovskim konceptima i uopće nije razumio hrvatsku i jugoslavensku realnost. Na istoj je liniji bio i iracionalnostima sklon Hrvoje Šošić. Manolića je jako razočaralo i držanje Savke i Mike Tripala, koji predugo nisu bili za konkretniju akciju, a kad su shvatili da se čekanjem ništa ne dobiva, izgubili su kormilo nacionalnog pokreta.

Programska načela budućeg HDZ-a

Programska načela budućeg HDZ-a počela su se programski oblikovati tijekom 1988., sukladno labavljenju već poprilično uzdrmanog komunističkog režima. U taj je posao u većoj mjeri bio uključen i osječki odvjetnik i politički disident Vladimir Šeks, za kojeg je Manolić u više navrata izražavao sumnju da je zapravo suradnik SDS-a i da mu je zadatak radikalizirati njihove političke stavove. Ostalo je to neriješeno sve do naših dana. Bilo je još nekoliko poznatijih aktivista za koje je postojala opravdana sumnja da su još od Hrvatskog proljeća vrbovani za tajne službe, što je Manolić i potvrdio kad je 1993. kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka na uvid dobio svu potrebnu SDS-ovu dokumentaciju.Nesporno je da je SDS od oblikovanja Tuđmanove grupe pa do pobjede na izborima 1990. bio detaljno informiran o svemu što se događalo u stranačkim okvirima. Drugo je već pitanje zašto ta služba nije pokušala spriječiti HDZ u izlasku na prve višestranačke izbore. Jedini je logični odgovor da ni hrvatski obavještajci više nisu vjerovali u opstojnost federacije, zbog čega je dio njih poslije izbora i prešao na stranu nove vlasti. Događaji su se 1989., kad su i komunističke vlasti postupno odustale od političkog monopola, ubrzano odvijali. Javno predstavljanje koncepta Hrvatske demokratske zajednice održano je 28. veljače 1989. u zagrebačkom Klubu književnika. Policija to nije spriječila.

Prisutno je bilo mnogo novinara i brojni znatiželjnici, jer je prvi puta u socijalističkoj Hrvatskoj predstavljen neki oporbeni projekt. Posebna je zanimljivost da je u pozivu novinarima stajalo da je to platforma za „Hrvatski demokratski zbor“, da bi to uoči skupa bilo promijenjeno u zajednicu. Manolić je u svojim zapisima napomenuo kako je najviše inzistirao na toj promjeni, s obzirom na to da je „zbor“ asocirao na autoritarnost i militarizam. Tuđman je naposljetku prihvatio njegov prijedlog o „zajednici“, koja je imala pozitivnu konotaciju i demokratski prizvuk. I tu je vrijeme pokazalo da je naziv buduće stranke odlično pogođen, jer je obični građanin stjecao dojam kako se radi o političkom okupljanju koje nadilazi stranačke okvire. U osnovi je to bilo točno, budući da je HDZ prvih godina doista imao elemente političkog pokreta. Do formalnog osnivanja stranke dolazi, međutim, tek 17. lipnja 1989., tako da je HDZ tri mjeseca kasnio za HSLS-om, no bez posljedica za raspoloženje javnosti. Glavni Tuđmanov operativac u opsežnim pripremama osnivačkog skupa bio je opet Manolić, koji je i koordinirao sve aktivnosti. Priča o osnivanju HDZ-a zapravo je pravi triler, jer su osnivači napravili nekoliko zakulisnih poteza kojima su zbunili policiju, iako je SDS samo dan kasnije imao kompletni izvještaj sa skupa, ali i dio potencijalnih učesnika nesklonih Tuđmanovom preuzimanju stranke. Riječ je ponajviše bila o Veseličinoj grupi. Policija je, naime, poslala rješenje kojim zabranjuje javni skup u hotelu Panorama, ali je Manolić kao iskusni pravnik iz toga mogao iščitati da neće priječiti „nejavni skup“. Zato su sve potencijalne sudionike, njih 600-tinjak, pozvali pred Panoramu, a samo je pedesetak delegata primilo povjerljivu dojavu da se trebaju naći na Jarunu, u prostorijama tamošnjeg NK „Borac“. Pred hotelom je, dakako, nastao pravi kaos. Za to je vrijeme na Jarunu održana osnivačka skupština, na kojoj je prema dogovoru osječki delegat Branimir Glavaš Tuđmana predložio za predsjednika HDZ-a, što je usvojeno, kao i svi osnivački akti, te su popunjena i stranačka tijela. Manolić je izabran za predsjednika Izvršnog odbora, dakle glavnog stranačkog operativca.

(nastavak u idućem broju…)

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

jaka provjera pred put u austriju

FOTO Jelić Balta se raspucao protiv BiH viceprvaka, Zrinjski, ipak, ostao neporažen

MATURALNA VEČER

FOTO/VIDEO Maturanti zablistali u svečanim modnim izdanjima

Obavijest trgovačkog lanca

Plodine mole sve kupce ovog prehrambenog proizvoda da ga ne konzumiraju i vrate u najbližu trgovinu


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati