hrvatskog branitelja
Iskreno zahvaljujemo rodbini, kumovima, prijateljima i susjedima koji su nam pomogli u najtežim trenucima te svima koji su našeg dragog Branka ispratili na vječni počinak.
Tugujući: supruga Zdenka, sin Dario, unuka Sara i sestra Ružica
Prošle su dvije tužne godine otkako se ugasila tvoja životna svijeća na sam blagdan Svijećnice, kada se pale tisuće svijeća koje su ti pokazale put u zagrljaj anđelima.
Naša draga, bila si snažna i krhka, bila si ponosna i ponizna, bila si naše bogatstvo.
Volimo te zauvijek.
Kći Ana sa sinovima i suprugom, sestra Melita s obitelji i mama Anđelka i tata Marko
Ida i Lana
Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i prisutni i poslije smrti po svojim riječima, djelima, poštovanju, prihvaćanju, dubini misli, duše i srca, bezuvjetnoj ljubavi, odanosti i časti.
Znati kada treba otputovati velika je hrabrost. Svjestan odlazak podignute glave je dostojanstvo. Tako su to učinili oni. Duša se dogovorila s dušom.
Najteži su odlasci bez riječi, bez ruke u ruci, bez pogleda u tom posljednjem dahu. Kad nam odu bez najave, bez pozdrava, bez volim te, jer smrt je bila brža. Nestanu u trenu i ti se ostatak života pitaš zašto.
Takve samotne odlaske nitko ne zaslužuje. Najmanje oni. Takvi odlasci su jezoviti za one koji ostaju.
Želim vjerovati da ako nas netko toliko voli, nije otišao, neće nas ostaviti, već ostati s nama pod svaku cijenu i kroz sve prepreke, tuge i radosti.
Ljudi koje volimo uvijek odlaze prerano, ali vrijeme koje smo proveli zajedno vječito živi u nama. Moji roditelji ušli su u mnoge živote i zahvalna sam svima koji mi prilaze i govore koliko su dobrih djela učinili, koliko su duboke tragove ostavili iza sebe.
Neki nas ljudi toliko potiču, razumiju, štite, vole, iskazuju ljubav i poštovanje, da pored njih ni mi više nismo isti.
Njihov plemeniti i snažan duh, pun energije, životne radosti, razumijevanja, davanja, stvaranja, pomaganja i zaštite zauvijek će ostati u srcima onih koji su im bili bliski.
Veličina čovjeka ne mjeri se imetkom, već brojem ljudi koji za njima žale i kojima su unosili svjetlost i mir. Svijet je prazan kad odu ovakva bića.
Pozvani su na nebo zajedno jer i nebo treba dobre ljude. Nama su ostale uspomene koje čuvamo kao najveće blago i koje nas čine ponosnima i zahvalnima što smo imali čast dijeliti život s njima i bili istinski prijatelji. Stoga ljudi kao oni doista nikada ne umiru. Samo se sele tamo gdje svojom dušom, srcem, umom i ljubavi tkaju raj.
Moji anđeli nas gledaju, čuvaju i vole. Dok god me ima, oni su u meni i oni neće otići.
Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave.
Svi ćemo umrijeti. Svi se radujemo i patimo. To bi nas trebalo ujediniti i nagnati da volimo jedni druge.
Postoji kraj iza kojeg mi ne možemo. Shrvani smo i tu staje riječ.
Hvala vam na vama, predobri moji roditelji.
Pokoj vječni daruj im Gospodine
Svjetlost vječna svijetlila im.
Vaša Vesna
Prošla je tužna godina dana.
Vrijeme brzo prolazi, ali tuga i bol u našim srcima ostaju.
Nećakinja Vesna s obitelji
Vrijeme koje je prošlo nije ublažilo našu tugu.
Tužni smo što smo te izgubili, ali ponosni što smo te imali.
Tvoji najmiliji: obitelji Knapić, Jurković, Bobek i Ledinski
Fališ jako i nikad te nećemo zaboraviti.
Uvijek si u našim srcima, mislima i molitvama.
Tvoji: supruga Elizabeta, kćerke Sanja i Jasna, unuci Leo i Tamara, praunuci Neva, Sofia i Nikolas, zetovi Josip, Ivica i Kruno, snaha Melanija, sestra Marija
Vrijeme prolazi, ali bol i tuga za tobom ostaju!
Fališ nam puno!
Tvoja obitelj
Uvijek si u našim srcima i mislima.
Supruga Magdalena, sin Milan, unuk Goran i snaha Štefica
