Uprava Podravka Vegete ove je sezone, nakon nekoliko mjeseci pregovora, u Koprivnicu uspjela dovesti Mateu Pletikosić (26), sjajnu srednju vanjsku igračicu koja se odmah pokazala kao pun pogodak. Rođena Sinjanka dugo je bila želja Podravka Vegete, a kako sezona odmiče, pokazuje se i zašto. Pletikosić je uvjerljivo prvo ime Podravke u aktualnoj sezoni, u dosadašnjih osam odigranih susreta grupne faze postigla je 38 pogodaka. Pletikosić je karijeru počela u Budućnosti iz Podgorice, potom je jednu godinu provela u redovima slovenskog Krima iz Ljubljane, uslijedio je povratak u Budućnost, a u Koprivnicu je stigla iz Corone Brașov. Ova sjajna organizatorica igre od 2020. godine nastupa za reprezentaciju Crne Gore, s kojom je osvojila brončanu medalju na Europskom prvenstvu 2022. godine te u nešto više od 50 nastupa postigla gotovo 100 pogodaka, a ovih je dana bila gošća na sportskim minutama RKC-a.
Tvoj se dolazak u Koprivnicu dosta dugo potencirao. Kakav je osjećaj biti u svlačionici Podravka Vegete?
– Za sada ne mogu reći ništa loše, stvarno je dobro i mislim da se to vidi po našim rezultatima. Odlično smo krenule u prvenstvenu sezonu i kup, a evo, konačno smo pokazale da smo konkurentne i u Ligi prvakinja. Ipak, ostaje neki mali žal za početak europske sezone, jer smo od Krima izgubile s jednim pogotkom razlike, a potom i u sličnom scenariju kod kuće protiv Bukurešta. Izgubile smo i vrijedna dva boda protiv Nykøbinga, ali nekako se nadam da će nam se to vratiti. U Podravka Vegeti ima puno potencijala, puno mladih igračica koje mogu napraviti velike karijere i koje trebaju dosta trenirati da bi danas-sutra bile nositeljice Podravke ili nekog većeg kluba.
Kako to da je tvoj izbor pao baš na Podravka Vegetu?
– Najvažnije mi je bilo ponovno se vratiti u Hrvatsku, ali definitivno je presudilo to što ću igrati Ligu prvakinja. Mislim da me to nekako najviše motiviralo za dolazak u Koprivnicu, ipak je to najjače rukometno klupsko natjecanje.
S obzirom na to da je Podravka Vegeta najuspješniji hrvatski ženski rukometni klub, nosi li ta spoznaja svoje pritiske?
– Meni trenutačno ne, ali opet, kad dođem tu i kad vidim što se nekad događalo u prošlosti, kako je Podravka izgubila neke titule, sigurno da postoji neki određeni pritisak, pogotovo kad se igra Hrvatska liga. Međutim, nema nikakve sumnje da smo najkvalitetnija hrvatska ženska rukometna ekipa, to se vidi po rezultatima.
Kako gledaš na aktualnu europsku sezonu, Podravka je s pravom pokazala da pripada samoj eliti?
– Mislim da nas ove sezone nitko ne podcjenjuje, nismo laki plijen ni za koga. U svim utakmicama protiv puno jačih protivnica, one su morale dati sve od sebe da nas pobijede, nismo prolaznice i kanta za napucavanje.
U medijima se dosta potencirala priča da ne želiš igrati za Hrvatsku, a u konačnici si se odlučila nastupati pod zastavom Crne Gore. Misliš li da ćeš u budućnosti nositi dres hrvatske rukometne reprezentacije?
– Iskreno, zbog svega što se izdogađalo, mislim da se to neće dogoditi. Moja reprezentativna karijera vezana je uz Crnu Goru, što je nekako bio i logičan slijed. Dugo sam igrala za Budućnost iz Podgorice, poziv od Hrvatskog rukometnog saveza nije dolazio iz samo njima znanih razloga, tako da sam se odlučila prihvatiti poziv Crne Gore, što se pokazalo odličnim. U dresu Crne Gore doživjela sam neke od najljepših trenutaka u rukometnoj karijeri, od osvajanja brončane medalje na Europskom prvenstvu 2022. godine, do pobjede protiv Norveške u kvalifikacijama za Olimpijske igre 2021. godine. To je zaista bilo nešto posebno.
S reprezentacijom Crne Gore nastupila si na Olimpijskim igrama 2021. godine u Tokyu. Kakav je osjećaj biti dio najveće svjetske sportske scene?
– Iako su to bile korona-igre, za mene su Olimpijske igre bile nešto nevjerojatno. Posebno pamtim druženje s najvećim svjetskim sportašima, poput tenisača Novaka Đokovića, kao sportaš takve stvari pamtite jer ste svjesni da nema većeg trenutka od predstavljanja svoje zemlje na Olimpijadi.
S Crnom Gorom definitivno imaš poseban odnos?
– Pa mogu reći da imam. Ja sam u Podgoricu došla sa 17 godina, nije lako u tim godinama biti u drugoj državi, ali tamošnji ljudi su me prihvatili od prvoga dana, svi su mi bili na raspolaganju. To stvarno cijenim i već sada znam kada jednog dana prekinem igračku karijeru, da ću doći u Podgoricu gdje imam puno prijatelja.
Na prošlogodišnjem Svjetskom rukometnom prvenstvu igrala si baš protiv Hrvatske, izabrana si za igračicu utakmice, kakve su emocije u tebi tada prevladavale?
– Iskreno, nije bilo nimalo lako, jednostavno sam na terenu morala dati sve od sebe i pomoći svojoj reprezentaciji. Ali bila je to jedna od najtežih utakmica koje sam odigrala u karijeri. Ljudi čitaju da sam odbila Hrvatsku, ali to nije istina. Hrvatska je moja domovina, nije mi bilo nimalo lako u tim trenutcima, posebice kada je zasvirala Lijepa naša. Iz poštovanja prema Hrvatskoj i Crnoj Gori, nisam pjevala niti jednu himnu, ali kada je krenula utakmica, morala sam kao profesionalna sportašica staviti sve na stranu i igrati rukomet.
Što bi na temelju svojih iskustava poručila mladim sportašicama koje žele igrati u nacionalnoj reprezentaciji?
– Poručila bi im da se rad i trud uvijek isplate, moraju ustrajati da bude što bolje na terenu. Za svakog sportaša nema veće časti od nastupa za reprezentaciju. I meni je trebalo pet godina krvavog rada da bi stigla u reprezentaciju Crne Gore, ali to treba zaslužiti igrama na terenu i ponašanjem van terena.
FOTO arhiva
