piše: Stjepko Gambiroža
Gotovo je godina i pol dana prošla otkako su upravljačka prava nad općim i županijskim bolnicama sa županija prenesena na državu. Najavljivalo se to kao početak reforme u zdravstvenom sustavu koji je na ovakav način teško održiv, no jedine razlike koje smo vidjeli u ovih 17 mjeseci vidljive su u tome da je HDZ u upravna vijeća postavio svoje ljude u onim mjestima gdje već nisu bili. U ovih 35 godina hrvatske demokracije naučili smo da se baš sve u nas smatra političkim plijenom i da sustav funkcionira tako da se na odlučujuće pozicije postavljaju podobni. Ne morate brinuti, da se kojim slučajem dogodi smjena vlasti, vjerojatno bi i druga opcija postupila vrlo slično jer taj tzv. „spoil sistem“, odnosno sustav plijena odnosno nagrađivanja lojalista, prijatelja, rodbine, kumova i pristaša postoji valjda otkako je i demokracije.
„Pobjedniku pripada plijen poraženog neprijatelja“ izreka je koja se pripisuje jednom od bliskih suradnika sedmog američkog predsjednika Andrewa Jacksona kako bi opravdao neki suspektni angažman svog šefa, a vidimo da nešto slično u Americi postoji i danas kada Donald Trump na sve pozicije postavlja one koji su mu bliski na ideološkoj li nekoj drugoj razini. No, nigdje se taj sustav vjerojatno nije usavršio kao u nas, gdje se do prije nekoliko godina, sve dok nije došlo do egzodusa radno aktivnog stanovništva u inozemstvo, bez potrebne stranačke iskaznice ili veze nije moglo zaposliti ni na mjestu domara u školi ili čistačice u bolnici.
I ne bi taj sustav plijena bio toliko problematičan da su svi ti ljudi koji se postavljaju na funkcije stručni, dokazani i kvalitetni uz to što su podobni. Tada bismo na tu podobnost možda nekako i zažmirili i prešli preko nje, no koliko smo puta u zadnjih tri desetljeća svjedočili tome da su kvaliteta i stručnost manje bitni u odnosu na tu treću, obično presudnu karakteristiku. Događali su se povremeno i određeni paradoksi pa smo se ponekad iznenadili kada bi na određenu poziciju bio postavljen netko stručan. Netko tko zna, može i ima volje, no obično bi se to događalo jer političke stranke u svojim redovima nisu imale dovoljno kvalitetan i stručan kadar, već su igrom slučaja na tim mjestima završavali stručni ljudi.
Kadrovski deficit već je godinama itekako uočljiv u hrvatskim političkim strankama, a mnogi koji se i odluče uključiti u politiku, učine to kao nestranački kandidati – da ne kažem nezavisni, pošto je taj naziv odavno kompromitiran. Vidjet ćemo kakva će biti situacija nakon ovih izbora, no na lokalnim izborima prije četiri godine ti nestranački kandidati preuzeli su vlast u 130 gradova i općina od njih ukupno 556. Bilo je to čak 40 „fotelja“ više za njih nego četiri godine ranije, a za pretpostaviti je da će nakon ovih izbora taj broj biti i veći. I taj podatak već govori da je političkim strankama sve teže pronaći kvalitetne i prepoznatljive ljude jer ako se u njima i probudi politička zvijer, nerijetko će to biti neki njegov ili njezin put.
Sustav političkog plijena koji je bio tako nakaradan sve do prije nekoliko godina, doveo je dobrim dijelom i do situacije da danas kronično nedostaje kvalitetnog i stručnog kadra. Na vrhuncu iseljavanja radnog stanovništva iz Hrvatske u zemlje Europske unije napravljena je anketa o razlozima odlaska, a rezultati su bili iznimno zanimljivi. Kao najčešći razlog odlaska navedeni su neorganizirana i loše vođena država te nesposobni političari i političke stranke bez vizije. Potom su slijedili beznađe, besperspektivnost zemlje te propadanje države, kao i zapošljavanje podobnih, stranačkih ljudi, nepotizam i korupcija. Primitivizam, netolerancija i nacionalizam i izostanak promjena u državi, čak i prepucavanje o ustašama i partizanima bio je veći razlog za odlazak od čisto ekonomske naravi odnosno malih plaća, a sve to pokazuje što nam je sustav plijena napravio kao društvu.
