Svjetski dan upalnih bolesti crijeva obilježava se 19. svibnja. Kako bi podigli svijest o kroničnim nezaraznim bolestima poput Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa, u emisiji „Zajedno do zdravlja“ na RKC-u ugostili smo Ivu Šestan, Koprivničanku koja već 25 godina živi s Crohnovom bolešću. Iva je iskreno progovorila o izazovima koje ova bolest donosi, ali i o svojoj snazi da iz dana u dan bira život, nadu i – osmijeh. Chronova bolest i ulcerozni kolitis bolesti su koje duboko zahvaćaju probavni sustav te narušavaju kvalitetu života oboljelih. U Hrvatskoj s upalnim bolestima crijeva živi oko 5000 osoba, a taj broj, nažalost, raste. Crohn nije samo dijagnoza – to je stalna škola života, rekla je naša sugovornica, koju njena bolest podsjeća da ne uzima zdravo za gotovo ono što drugi nazivaju običnim danom. Kad je Iva oboljela, prije 25 godina, informacije nisu bile dostupne na svakom koraku kao što je to danas.
– Liječnici su se čudili jer sam imala 22 godine i tad su uglavnom stariji ljudi obolijevali od toga. Nažalost, u periodu od 25 godina to se drastično promijenilo pa imamo situaciju da i beba od godinu dana ima Chronovu bolest, a sve češće obolijevaju djeca između 15. i 30. godine – rekla je naša sugovornica. Ova bolest zahvaća cijeli probavni trakt, od usne šupljine do anusa.
– Kod mene je bila situacija da sam bila mlada, počela raditi intenzivan posao i dosta sam stresno i neuredno živjela i pretpostavljam da je to bio okidač za bolest. Sjećam se nedjelje kad sam pojela obrok nakon čega su počeli jaki bolovi. Završila sam na toaletu, a bolovi nisu prestajali satima. Smirilo se i nakon par dana krenulo opet. Ispočetka sam to ignorirala, uvjeravala se da sam nešto krivo pojela, no kad sam jedan vikend došla doma i mama me nakon mjesec dana ugledala na vratima s 10 kilograma manje, odmah me odvela k liječniku. Nalazi su vrlo brzo pokazali da se radi o Chronu, a liječnici su me u roku godinu dana uspjeli stabilizirati s lijekovima. Promijenila sam prehranu, zdravija sam živjela i uspjela sam kroz godinu dana ući u remisiju. Osam godina bio je mir, živjela sam najnormalnije kao da bolesti nikad nije ni bilo – ispričala je Iva kojoj se bolest vratila u trudnoći.
– Trudnoća je bila uredna, no već sam po izlasku iz bolnice primijetila da počinju probavni problemi, koji su se nastavili. Ukućani su me tješili da je to normalno jer sam mlada mama, ali ja sam sumnjala jer sam te simptome već osjetila. Došlo je do toga da se više nisam usudila ni sama u šetnju s bebom od brige gdje ću u zahod pa sam otišla kod doktora i potvrdilo se da je bolest opet aktivna. U kontaktu s brojnim ženama saznala sam da je to čest slučaj, da se bolest u trudnoći ponovo aktivira – opisala je Iva svoj težak put. Kroz godinu dana uz pametne lijekove ponovno je uspjela doći do remisije, nakon čega je uslijedio 12-godišnji mir.
– Uredno sam živjela, sve je bilo u savršenom redu, međutim bolest se prije tri godine ponovno pojavila. Uvijek krene isto – umor, lagana groznica pa probavni problemi. Počela sam naglo venuti, imala jako velike bolove i grčeve toliko da nisam mogla do zahoda ni kreveta. Više ni čaj nije kroz mene prolazio. Javila sam se u bolnicu, po preporuci sam otišla u Varaždin gdje me primila divna doktorica koja me pokušala stabilizirati, ali lijekovi nisu djelovali. Šest mjeseci trajala je agonija gdje sam paralelno pokušala i raditi. Bila sam u jako lošoj fazi, završila na hitnoj i nalazi su bilo tako loši da su me mjesec dana zadržali u bolnici na jako velikim dozama raznoraznih antibiotika i lijekova. Uspjeli su me kratko stabilizirati i malo sam se nadošla. Onda se desio gubitak člana obitelji gdje sam nakon toga ponovno završila u bolnici pa sam svakog petka dolazila na hitnu. Nakon nekog vremena nisam ni trebala reći što sam došla, već me tamo čekao krevet. Jednog mi je dana toliko pozlilo da sam nazvala mamu, rekla joj da nisam dobro i da trebam u bolnicu. Zaprimio me divan doktor Jelić koji je rekao da ovom treba stati na kraj i da moramo vidjeti što je s mojim crijevima. Operirana sam i imala sam privremenu stomu. Bila sam u bolnici mjesec dana, smršavila 15 kilograma, jedan intenzivan period gdje doista ne znam što bih da nisam imala pomoć obitelji i mame. Moja slamka spasa bila je i divna patronažna sestra Katarina koja me izvlačila iz svih mogućih i nemogućih situacija. Ugradilibi su mi i leostomu, oni koji imaju običnu stomu trče maraton i žive najnormalnije, no moja je bila na tankom crijevu, što je puno teže jer se puno češće mora prazniti i jako otežava svakodnevni život. Primjerice, otišla bih u šetnju, a ta vrećica bi se napunila brzinom da nisam mogla dalje od ulice. U tom periodu ne postoji nikakav život osim taj. Tu je jako bitna podrška obitelji ili partnera ili bliske osobe jer sam kronaš doista u tim situacijama ne može – rekla je Iva čiji je oporavak krenuo nakon što su je stavili na biološku terapiju, a prvi pomaci počeli su se vidjeti nakon osam mjeseci.
– Danas je ta biološka terapija jedini lijek koji primam, dajem si ju sama. Osim što sam promijenila način života, jako je bitno reći da se Chronova bolest ne liječi samo lijekovima. Nama treba psihološka pomoć, kao i članovima obitelji koji se susreću s hrpom izazova s kojima se treba znati nositi – rekla je Iva te savjetovala kako bi prehranu svaki oboljeli trebao posložiti individualno, prema vlastitim potrebama.
– Pravog recepta nema. Bitno je na početku voditi dnevnik i utvrditi koja hrana vam smeta. Prehrana bi se trebala bazirati na namirnicama koju oboljeli sam podnosi. Naravno, okrenuti se zdravijim varijantama, zdravim masnoćama, kvalitetnijem mesu, što manje masnog, ali ja ne bih rekla da išta osim gaziranih pića i procesuiranu hranu treba drastično izbaciti. Imam sreću da volim kuhati, moj obrok je spreman kroz pola sata i gledam da to manje-više bude sezonski i nikad ne jedem hranu od dana prije. To je ključ. Osim prehrane, važan je i san. Dosta sam društven tip pa se dogodi da zaružim i to mi tijelo uvijek javi. Priuštim si ja, pojedem i što ne bih smjela, ali ako pojedeš povremeno, neće se dogoditi ništa, ali ako je to tvoj stil života, neće biti dobro jer sve bolesti kreću iz crijeva. Stilom života se može puno pridonijeti da naša crijeva budu zdrava – rekla je Iva te dodala da je izuzetno bitno naći svoj ispušni ventil, bila to vjera, koja je nju osobno podigla, bilo meditacija, sport, šetnja… Podrška partnera i obitelji ono je što je izuzetno bitno u cijeloj priči.
– Kad mi se zadnji put pojavila ta najgora faza, naglo sam počela osjećati umor i moj partner me počeo optuživati da sam lijena, a ja sam samo bila umorna. Došla bih s posla, legla u krevet i spavala do idućeg dana. Često se događa da oboljeli muškarci imaju veliku podršku, a žene ostaju bez partnera. Bolest je izazovna, teško je gledati osobu koja satima sjedi na zahodu, koja ne funkcionira, koja nije sposobna skuhati ručak, otići u dućan, a to razumiju samo ljudi koji boluju – rekla je te skrenula pažnju na inicijativu „Ne mogu čekati“ udruge HUCUK, a uključuje karticu koja bi oboljelima trebala služiti u situacijama kada trebaju hitno do toaleta da ne moraju objašnjavati. – Mi doista ne možemo čekati, jer nažalost naša svakodnevica izgleda tako da kad idemo na more u kino ili kazalište, kud god, moramo znati gdje točno idemo zbog problema s probavnim smetnjama – zaključila je Iva.
FOTO Nikola Wolf
