piše: Vladek Antolaš – MASTERMIND
Daleke ’96. ta je bolest dotaknula mojeg oca i za godinu dana ga je uzela. Zapravo, uzela je samo ljušturu meni (nama) voljenog bića koja je ostala nakon teških terapija i kemije. Pravi on još živi u mojim sjećanjima i u onima koja sam usadil u srce moje dece. Mozak kroz godine potisne sjećanja na strah i bol, na neizvjesnost koju donosi ovaj opaki neprijatelj. Jednostavno mi ne dozvoli sjetiti se one tanke, sive kože mog tate, znate za onu sivu boju dok velite za čoveka da „ne bu dugo“. Takav izmučen, smrtno mršav, ogrnut u prugasti mantil, u rukama štap za hodanje, sjedio je u fotelji ispred kamina kao kralj na dan kad sam ga zadnje vidio. Taj prizor zadnjeg susreta prati me celi život uz njegove riječi – „Sine, kaj god napraviš, imaš obiteljski blagoslov!“. Tak me otpratil z doma put Nizozemske na moj prvi privremeni rad s mojih 20 godinica, znajući da se više ne budemo videli. Čovek me poslal u beli svet da me zaštiti od gledanja njegove agonije jer je znal da je na kraju puta i mislil je da je bolje da to ne gledam.
Ovo kaj pišem vam je dokaz da je ta bolest baš zato toliko opaka, jer ljudi svjesni svega uz teške dijagnoze odlaze polako. Nema goreg nego se opraštati od svijeta i života i svaki dan iščekivati taj neki najavljeni kraj u terminalnoj fazi bolesti i dok medicina digne ruke od vas. Danas, dok gledam na te dane, izuzetno mi je žal da me japa odpravil tih zadnjih meseci od sebe, jer ipak se nisam imal prilike oprostiti od takvoga najdobrijeg čoveka. Okidač na ovu temu su mi voljene osobe oko mene koje imaju slične ili nažalost iste probleme, a i jedan razgovor s medicinskom sestrom koja mi je pripovedala da nismo ni svesni koliko karcinoma ima oko nas, da je to v našem kraju postalo baš, baš pošast. Najgore od svega je to da je nama zdravima ipak neugodno komentirati te stvari do te mere da čak zaziremo sresti nekog obolelog jer ne znamo kaj bi im rekli pa se tak ljudi najčešće i dalje z ovom opakom bolešću pate i bore samo u intimi svojega doma i obitelji. Slabo se na koga moru osloniti, a svi se u krugu pate.
Mišljenja sam da se uz samu dijagnozu bilo koje fele tumora čoveku i obitelji mora dodeliti neka stručna psihološka pomoć, da se pomene z nekem u ovakvim ponekad beznadnim situacijama. Mi laici često nasilno tetošimo tak obolele ljude i preterane priče da bude sve ok zapravo dodatno ljute te dobre ljude koji se bore sami sa sobom, a mi ih još smaramo s našim nezgrapnim osmjesima ko da im mašemo sa svojim zdravljem pred nosom. Dobronamjerno upućujemo svoje želje ozdravljenja, no po meni se treba normalno ponašati i pristupati im isto kao i prije opake bolesti. Pružite im ljubav koju ste im i prije pružali, možda tek malo više da ne budete naporni. Ako čoveka niste fermali pet posto u zdravlju, nemojte delati budalu z njega ni u bolesti pa mu sad reda radi pružati neke utješne floskule.
Svima oboljelima i njihovim familijama želim ljubavi i tolerancije u liječenju i znajte da nisu sve dijagnoze iste i da ima puno boljih iskustava nego kaj je moje, a nama kao zajednici želim poručiti da se osvijestimo u podršci oboljelima i njihovim familijama. Želim nam svima i predan rad na prevenciji karcinoma jer nikad ne znaš jel ti bude ova opaka igra pokucala na vrata. Samo ljubav ljudi i iskoristite sve moguće vreme u zdravlju s voljenima, a baš svaku sekundu poklonite oboljelima. Vremena nikad dost, nit je ljubavi previše.
