Piše: Hrvoje Petrić
U drugoj polovici 17. stoljeća Đelekovčani su stalno strepili od osmanske opasnosti pa je zbog toga bilo potrebno održavati utvrdu. Primjerice, Đelekovec su 1681. godine od Osmanlija spasili susjedni Legrađani, a grof Wolfgang Jakob za to im je dao priznanje. Đelekovec se spominje u zaključcima Hrvatskog sabora održanog u Varaždinu 14. studenog 1695. i na banskim konferencijama održanim 12. srpnja 1696. godine u Zagrebu, te 5. travnja 1697. godine u Varaždinu.
Po završetku rata koji je trajao od 1683. do 1699. godine došlo je do oslobađanja velikih dijelova hrvatskog prostora od osmanske vlasti. Oslobođeni su: Lika, Krbava, dio Korduna, Banovina, Moslavina, Slavonija, Baranja i zapadni Srijem. To je potvrđeno time što su Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Osmansko Carstvo potpisali mir u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Taj je mir za prostor Đelekovca i Imbriovca značajan jer je zauvijek nestalo osmanske opasnosti za ovdašnje stanovnike.
Na razvitak Đelekovca i Imbriovca osobiti su utjecaj imale granice koje su se nalazile oko ovih sela. Prostor Đelekovca i Imbriovca nalazio se u Križevačkoj županiji i bio je pograničan prema Varaždinskom generalatu (Vojnoj krajini) i ugarskim županijama Zala i Somogy, s time da ne treba zaboraviti da je tijekom 17. stoljeća ovaj prostor bio pograničan prema teritoriju Osmanskog Carstva (Kaniškom pašaluku). Razvoj Đelekovca i Imbriovca uvelike je bio uvjetovan raznim oblicima pograničnosti. Đelekovec se u 18. stoljeću nalazio u neposrednoj blizini rijeke Drave (i granice s Ugarskom), dok je Imbriovec bio smješten na nešto višem i od dravskih poplava sigurnijem terenu. Glavne prometnice od Koprivnice do Legrada i od Legrada do Ludbrega prolazile su kroz Đelekovec odnosno Veliki Otok. U početku su to bili karavanski putovi i staze, da bi se tek u 18. stoljeću modernizirali i pretvorili u makadamske putove.
Kod Đelekovca i Velikog Otoka postojali su gazovi preko rijeke Drave, odnosno kasnije brodovi. Godine 1690. na rijeci Dravi, između Legrada i Đelekovca spominje se brod. Legrad je tada bio u Međimurju, a oko 1712. godine Drava ga je meandriranjem “preselila” u Podravinu. Na brodu se plaćala prijevoznina pa je brodar dobio jednu, trgovištna općina drugu, a župna crkva u Legradu treću trećinu. Kasnije je dolazilo do sporova zbog maltarine. Veliku opasnost za Đelekovec predstavljala je pojava kuge u Mađarskoj. O pojavi kuge su proglasom u prosincu 1712. godine bili obavješteni stanovnici Torčeca i Đelekovca. Iduće su 1713. godine u Ludbregu, Torčecu i Đelekovcu bile poduzete mjere za obranu od ove pošasti. Iz jednog nedatiranog dokumenta koji je stavljen u košuljicu za 1761. do 1766. godine vidi se da su Đelekovčani koristili prijelaze preko rijeke Drave kod Torčeca i Legrada.
Župa
Župa Imbriovec u cjelini nije imala periferan položaj. To se ne odnosi na selo Imbriovec koje je kao sjedište župe bilo smješten izuzetno periferno u prometnom smislu (a takav položaj je zadržao do danas). Po drugoj strani Imbriovec se nalazio u središtu prostora teritorija župe. Đelekovec je istočno, Zablatje je zapadno, a Mali i Veliki Otok sjeverno od Imbriovca. To je danas prostor Koprivničko-križevačke županije. Imbriovec i Đelekovec danas su u sastavu općine Đelekovec, dok Zablatje, Mali i Veliki Otok pripadaju u općinu Legrad. Zanimljivo je da su sva sela koja su u 17. i 18. stoljeću bila sastavni dio župe Imbriovec često od sredine 19. stoljeća spadale u sastav općine Đelekovec. To jasno ukazuje na pomicanje centraliteta naselja, tj. do kraja 18. stoljeća će centralno naselje biti Imbriovec, osnivanjem župe Đelekovec izjednačen je njihov centralitet, dok će od sredine 19. stoljeća dio centralnih funkcija (i za preostala naselja župe Imbriovec) postupno preuzeti Đelekovec. U reljefnom smislu prostor župe Imbriovec (odnosno kasnije općine Đelekovec), od tri zonalne cjeline Podravine, koje se protežu zapad-istok – a to su kalničko pobrđe, pleistocene i holocene terase prema sjeveru te niski dravski poloj, najvećim dijelom zahvaća najniži dio dravskog poloja na sjeveru te manji dio holocene terase na jugu.
Rijeka Drava tisućljećima je, meandrirajući u vlastitim naslagama, stvorila tipičan holoceni reljef nanoseći velike količine pijeska i šljunka. Njezino se korito s vremenom uzdignulo u vlastitim naslagama pa je najniži, zamočvareni prostor postao onaj koji se nalazi nešto dalje od glavnog korita Drave. Razumljivo je da vodotoci (danas potoci Gliboki i Segovina ili Rasenica, a u 18. stoljeću potoci Gliboki, Prudnica, Segovina, Rasinjica) koji teku s kalničkih obronaka prema sjeveru ne utječu u Dravu najkraćim putem, nego na niskom terenu podalje od korita Drave skreću prema sjeveroistoku.
Do početka 18. stoljeća prostorom župe Imbriovec tekle su rječice Bednja i Plitvica. Zapravo se Plitvica ulijevala u Bednju kod Malog i Velikog Otoka, a onda je Bednja u neposrednoj blizini utjecala u Dravu. Danas se obje rječice ulijevaju u Dravu nešto zapadnije, na prostoru bukovečke župe. Važnost vodotoka na ovom prostoru može se vidjeti i po tome što su oni utjecali na davanje imena većini naselja župe (Zablatje, Veliki i Mali Otok). Bitno je istaknuti da je s obzirom na osobine prirodno-zemljopisne osnovice, ovaj kraj je bio prvenstveno poljoprivredno područje što je utjecalo na strukturu i svakodnevicu stanovništva te fizionomiju naselja, a većim se dijelom poljoprivredni karakter zadržao do današnjice.
Sačuvana je karta koja prikazuje okoliš Đelekovca u stanju kakav je bio oko 1761. godine. Karta je napravljena 29. svibnja 1781. godine. Ona je vrlo važna jer pokazuje najstariju poznatu prostornu strukturu sela Đelekovca («pagus Gyelekovecz»). Oko 1761. središte sela bilo je oko crkve koja je bila označena na lokaciji koja bi odgovarala i današnjoj đelekovečkoj crkvi. Istočno od crkve ucrtana je slobodna površina. Prema zapadu se pružala široka ulica u sredini koje je ucrtan «Telničev (?) zdenecz». To je dio današnje ulice Mihovila Pavleka Miškine. Južno od crkve također je bila ulica uz koju je paralelno išao stari tok Drave, što indirektno potvrđuje da je ranije ova rijeka tekla uz sam rub Đelekovca. Zanimljivo je da današnju Dravsku (Lublanu) čini svega nekoliko kuća i ta je ulica bila vrlo kratka, tj. predstavljala je dio malog «trga» kod crkve. Jedna velika ulica (danas Ulica palih boraca ili Prdovo) pružala se u smjeru sjever-jug, paralelno uz cestu Legrad-Koprivnica («via Kaproncza»). Već tada je na mjestu lokacije današnje kapele sv. Florijana bio ucrtan znak raspela, što ukazuje da se tamo nalazilo raspelo ili manja kapelica. Kao dvije «inzule» ucrtana su još dva dijela Đelekovca – jedan na zapadu (prema Imbriovcu) prostorno odvojen od ostatka sela te drugi na sjeverozapadu, uz cestu Legrad-Koprivnica.
Iz ove se karte može vidjeti oblik kuća. Najveći dio kuća činile su «jedinke» – kuće s užim dijelom uz cestu (55 posto), slijedile su po zastupljenosti «fronte» – kuće s širim dijelom uz cestu (29 posto), dok su najmanje bile zastupljene «kuće na ključ» tj. u obliku slova «L» (16 posto). Parcele kućevlasnika sastojale su se od dva dijela. U prvom dijelu bila je kuća (uz ulicu), a u nastavku su slijedile gospodarske zgrade. Velika većina domaćinstava imala je ucrtanu jednu gospodarsku zgradu, ali ima mali broj kuća s neucrtanim gospodarskim zgradama kao i s dvije gospodarske zgrade. U drugom dijelu bili su vrtovi. Sve su parcele bile izrazito široke.
Od vodotoka je označen stari tok Drave («fluvis Dravicza»), koji je tekao u smjeru sjever-jug i pružao se uz istočni rub sela. U njega se sjeverno od Đelekovca ulijevala rijeka Bednja («fluviusBednya») čiji je tok ucrtan kroz sjeverni dio đelekovečkih zemalja. Na Bednji je blizu križanja cesta za Veliki Otok («NagyAttak») i Legrad ucrtan most. Ima i jasno označenih ostataka starijih vodotoka, ali bez upisa njihovih naziva.
Parcelizacija slobodnjačkih (selišnih) zemalja («libertinorumsesionalesterra») je tek djelomično označena i, ako je točno ucrtana, može se vidjeti relativna usitnjenost posjeda. Puno sitnih parcela vidi se na Zelišču «Terra Zelische» gdje je jedna bivša dravska ada rasparcelirana na vrlo male čestice. Tamo je usitnjenost prisutna i danas. Posebno je ucrtan «passcuum Jalsz» koji se pružao uz cestu prema Imbriovcu («weeg von ImbrihovecznachBezye»). Iz Đelekovca je, uz Jals, postojao direktni put za Mali Otok («weegnachKyssAttak»).
Od toponima su upisani: Jalsz, Trepetye, Hudo polye, Ograd, Lubonichki Kerchi, Zellische, Gradische («incomitatvszaladiensis» – prema njemu je nacrtan nastavak puta iz Đelekovca pa to govori da je ovdje mogao biti brod tj. prijelaz preko Dravice), Ribnyak, Lenische, Marina Szello, Vargov Kerch, Hrupacha, Chepelyevo, Bezie i Raszohaticza (s ucrtanom kućicom kod gmanja – «passca»).
Plemići
Najpreciznije su prikazane alodijalne (tzv. «vlastelinske» ili «grofovske») zemlje na «prediumBezie». Iz ove se karte vidi da je najveći dio tih alodijalnih posjeda na đelekovečkom prostoru imao plemić Adamović, drugi je po veličini bio Šimonovićev alodij, a nakon toga Hochreitterov na kojem je ucrtan majur uz cestu za Legrad («versus Legradinum») s dva građevinska objekta. Od ostalih ucrtani su alodiji plemića Poka i Kanižaja.
Katastar je važan izvor za poznavanje pojedinih naselja. Prvi poznati katastar je bio rađen 1785.-1787. godine i to je tzv. Jozefinski katastar. Prema sadašnjem stupnju spoznaja, katastarske knjige za prostor sjeverne Hrvatske bile su spaljene pa se ova katastarska izmjera nije sačuvala ni za Đelekovec. Sretna okolnost je što su se za prostor Đelekovca i Imbriovca sačuvali neki oblici katastarskih knjiga za 1777., ali ti su opisi i kartografski prikazi u sklopu izrade tajnih zemljovida prostora pod habsburškom vlašću. U opisu Križevačke županije iz druge polovice 18. stoljeća za Đelekovec i njegov okoliš piše: «Udaljeno je sat od Legrada, tričetvrt sata od Imbriovca, pola sata od Torčeca, sat i četvrt od Velikog Otoka, dva sata od Koprivnice. Selo leži na ravnici i na potoku Mala Dravica, nema solidne zgrade i nije nadvišeno ni s koje strane. Kroz njega vodi legradskai koprivnička zemaljska cesta. Potok Mala Dravica istječe iz bare Mali Pažut i natopljen je vodom samo za rasta te bare do mjesta gdje se spaja s potokom Segovinom. I taj potok Segovina širok je samo tri koraka i dubok stopu, ima dno od pijeska pomiješano s blatom i neznatne obale. Preko njega se u svako doba, osim za poplave, može prijeći na konju i pješice, a kolima samo u najsuše doba (jer tada i presuši). Nakon spajanja tih dvaju potoka spomenuti potok Mala Dravica dobiva od tri stope do dva hvata visoke obale, koje se opet, do njegova ulijevanja u Dravu, gube, te postupno postaje širok do četiri hvata i dubok tri stope, ima blatnjavo dno i preko njega se više ne može prijeći. Most za zemaljsku cestu preko potoka Segovine dug je pet hvati i širok šest koraka. Za tu su zemaljsku cestu iz ovog sela prema Koprivnici preko nekih neznatnih izvora ili potoka izgrađeni razni drveni mostovi. Preko tih se potoka na većini mjesta može prijeći i bez tih mostova, a u suho su doba uopće bez vode. Mostovi su također spomenute veličine i kakvoće. Općenito su preslabi za prijevoz topova i sličnih teških kola s topovima. Svi putovi koji odavde vode imaju čvrsto tlo i popravcima se dobro održavaju. Stoga su u svako doba uporabljivi za teška kola. Povremeno raštrkane šume imaju samo rijetka i srednje visoka stabla. Živežne se namirnice najpogodnije mogu prevesti u Legrad.»
Na istom mjestu postoji i opis Imbriovca i njegova okoliša: «Udaljeno je tričetvrt sata od Pustakovca, četvrt sata od Zablatja, tričetvrt sata od Đelekovca, pola sata od Malog Otoka. Selo nema solidne zgrade, položeno je na ravnici i nije nadvišeno ni s koje strane. Potok Bravnica (Prudnica op. p.), koji teče sa strane sela, kao i potok Rasinjica, koji teče dalje ispod sela te se spaja s potokom Bravnicom (Prudnicom, op. p.) prema Đelekovcu, široki su samo dva koraka i duboki stopu za velike vode, imaju dno od pijeska pomiješana s blatom i preko njih se na većini mjesta na poljima može prijeći, tim više što u suho doba sasvim presuše. Vodom natopljena polja vidljiva na planu samo su produbljene lokve u koje se u kišno doba skuplja voda, no naskoro se opet i osuše. Nemaju znatnu dubinu niti su znatna prepreka. Put prema Đelekovcu ima čvrsto, pjeskovito tlo, široku kolotečinu i njime se u svako doba može proći teškim vozilima. Ostalim se putovima, pak, teškim kolima može voziti samo u suho doba. Imaju glibljivo tlo, koje za kišna vremena vrlo duboko omekša i njihove su kolotečine izvožene u mnogo rupa. U to se doba mogu rabiti samo lakim kolima. Cijeli je taj kraj jako zarastao gustim grmljem i rijetkim stablima i prepleten je živicama, koje priječe svaki vidik i kroz njih izvan putova vrlo teško mogu napredovati konji i ljudi.»
Nepravda
Istovremeno su opisani potoci Rasinjica i Gliboki kod susjednog Pustakovca. «Dva mala potočića koja teku u ovdašnjem kraju – Rasinjica i Gliboki – široka su samo dva koraka i duboka najviše samo stopu, imaju dno od pijeska pomiješana s blatom i neprimjetne obale. Izvan putova preko njih se na većini mjesta može pregaziti, a u suho doba, kada češće i sasvim presuše, preko njih se može i prevesti kolima.»
Đelekovčani su krajem 18. stoljeća bili podvrgnuti raznim nepravdama zbog kojih su se žalili. Zbog toga je veliki sudac Križevačke županije sastavio 1786. godine posebnu komisiju. Te je godine izbio novi spor Đelekovčana sa Legradom, ali ovaj puta zbog ribolova. Đelekovčani su se dobro organizirali te su u ožujku 1786. godine uspjeli dobiti bilježnika za općine Đelekovec, Torčec i Botovo. Podložnici iz Botova i Đelekovca od grčkih su trgovaca kupili četiri lađe koje im je oduzela vojska pa su se u travnju 1786. godine žalili Križevačkoj županiji.
