Da nešto nije vaše dok na papiru ne piše tako, na svojoj koži osjetila je Štefica iz okolice Ludbrega, koja je na svojoj livadi jednog dana ugledala nasad lješnjaka, ali i ogradu.
Ova je priča objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…
No, problem je bio u tome što lješnjake nije zasadila ona, već Mirela koja je tvrdila da je to njezina zemlja, te je posjedovala naoko valjane kupoprodajne ugovore. Štefica je naravno bila u šoku jer je tu zemlju s pokojnim suprugom uživala 35 godina, a sada druga osoba tvrdi da je ona vlasnica. No, problem je bio što su ona i suprug tu zemlju kupili prije 35 godina i ugovor potvrdili samo usmeno, ali nisu upisali u gruntovne knjige. Štefica je tada svoju susjedu tužila za ometanje posjeda i tužbu dobila, a ova presuda klasičan je primjer dosjelosti. Spor je na kraju završio u korist tužiteljice te sada tužena susjeda mora ukloniti ogradu zajedno s nasadom lješnjaka, a prema presudi, morat će i platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 7422 kune. Ispostavilo se kako je optužena susjeda ogradu i lješnjake postavila na tuđem zemljištu.
– Ona je u ožujku prošle godine na oranicama druge vlasnice zasadila lješnjake te ih još i ogradila. Time je onemogućila stvarnoj vlasnici obrađivanje te, ali i druge čestice koje joj pripadaju. Da joj je pristup vlastitoj zemlji onemogućen, saznala je od drugih međaša i to prije nego što se pripremala za proljetnu sjetvu- izjasnio se sud u Varaždinu.
No, jedan od problema je i taj da je tužena spornu nekretninu kupila od čovjeka koji je potomak prijašnjih vlasnika i koji je formalno i bio upisan kao vlasnik, dok tužiteljici kao stvarnoj vlasnici predmetna nekretnina ustvari nikada ni nije prenesena. Tužiteljica je navedenu nekretninu zajedno s danas pokojnim mužem kupila prije 35 godina od tadašnjih vlasnika, uz napomenu kako prijenos prava vlasništva nikada nije izvršen u samoj gruntovnici. Tužena Mirela u svojoj je obrani navela upravo ugovor o kupoprodaji koji je sklopila s prijašnjim formalnim vlasnikom, uz navode kako tužiteljica ni nema valjani pravni predmet posjedovanja spornih nekretnina. U svojoj obrani također je navela kako je tužiteljici, odnosno njezinom pokojnom mužu, sporna nekretnina dana tek u zakup i to usmenim putem, te da su pravo na obrađivanje zemlje imali toliko dugo koliko su joj to vlasnici dozvoljavali. Stvarni vlasnici zemlje su, kako je navedeno u obrani, nasljednici prijašnjih vlasnika. No, sud je na jednom od ročišta saslušao brojne svjedoke koji su potvrdili kako je tužiteljica, odnosno njezina obitelj, spornu oranicu obrađivala u kontinuitetu duljem od 20 godina, dok tuženicu, inače vlasnicu OPG-a, i prije i nakon što su tamo postavljeni nasadi lješnjaka tamo nikada nisu vidjeli. Ispitani svjedoci su redom međaši susjednih oranica i zemljišta koji nemaju nikakvih interesa u ishodu ovog spora.
S obzirom na to da tuženica ne osporava tužiteljici da je ona navedenu nekretninu obrađivala i prije, sud je zaključio kako je tužiteljica u trenutku podizanja tužbe bila u posljednjem mirnom posjedu spornih nekretnina. Protiv ove odluke nezadovoljna strana može se žaliti, a za to joj je određen rok od 15 dana nakon izricanja presude.
