Podravka bez problema radnicima može dići plaću za 1000 kuna. Državi i upravi to ne pada na pamet

Piše: Robert Mihaljević, gost komentator

Posljednjih se mjeseci iz poslovnih i političkih kružoka u Koprivnici i Podravini sve češće provlači teza kako Podravka nikad nije bila manje „naša“, a više „njihova“. U tim pridjevima kriju se kompleksni svjetovi i nemojte upasti u zamku površnog tumačenja jer je ono – ako reagirate na prvu – u suštini pogrešno.

Za početak valja podsjetiti kako je država, odnosno politička vlast ma koje boje bila, uvijek i bez iznimke vodila glavnu riječ u koprivničkoj kompaniji. Pa i onda kad je državni paket dionica pao na samo 25 posto. Tu su bili mirovinski fondovi koji su rogoborili samo do trenutka kad je izvršna državna vlast rekla koga želi na čelu tvrtke i kako bi trebala izgledati njezina poslovno-razvojna filozofija.

Nakon što su čuli što država želi, slijepo su i poslušno odradili političku naredbu ne mareći previše za činjenicu da su upravo oni, fondovi, većinski vlasnici Podravke. I da bi upravo oni, fondovi, kroz Podravku i u Podravci trebali, prije svega, zastupati interese svojih klijenata, samozatajne vojske trudbenika koja svaki mjesec redovito uplaćuje desetke milijuna kuna u drugi mirovinski stup. Ne zato što to želi, već zato što odlukom politke mora.

Podravkin je paradoks u tome da se tvrtka u jednom času ponaša kao čisto privatna, slijepo slijedeći tržišne postulate, a u drugom kao javna, pokorno slušajući migove i naredbe s vrha izvršne vlasti. Nešto kao dr. Jekyll i mr. Hyde. Tako je bilo u doba Majdančića, Babića, Marinca i Šestaka, a tako se nastavilo za mandata Vitkovića, Mršića, Pucara i Martine Dalić. I u cijeloj toj „novovalnoj povijesti“ kompanije sa srcem imate famozne „naše“ i „njihove“. U prvoj su skupini radnici, lokalna zajednica, grad i njegova mala privreda, a u drugoj visoka politika, menadžeri, fondovi i na njih oslonjeni provjereni kadrovi – neovisno o zemljopisnom porijeklu.

Podravka će, primjerice, sredinom kolovoza dioničarima isplatiti ukupno 91 milijun kuna dividende, odnosno 13 kuna po dionici, što je najviše u povijesti. Najviše će dobiti mirovinski fondovi koji drže oko 51 posto vlasništva, čak 48 milijuna kuna. Slijedi država s 23 milijuna i Mesna industrija Braća Pivac s tri milijuna kuna. Za tu su odluku, podsjetimo, glasali i domaći članovi Nadzornog odbora tvrtke te je potom dobila gotovo plebiscitarnu potporu na skupštini dioničara u lipnju.

Riječ je o rekordnom iznosu dividende, najvećem u Podravkinoj povijesti. A rekord je pao i u isplati bonusa zaslužnim menadžerima koji su si početkom godine isplatili čak 21,4 milijuna kuna. Taj su iznos na račune dobili ključni Podravkini menadžeri – petero članova uprave i 60 direktora – koje je tvrtka nagradila za izuzetno uspješno poslovanje u protekloj godini. Odnosno, za neto dobit koja je iznosila čak 309 milijuna kuna.

 Za to vrijeme radnici u Podravkinim pogonima zarađuju u prosjeku između 4500 i 5000 kuna neto, nakon dvokratnog povećanja primanja u proteklih godinu dana koje je predstavljeno kao velik pomak. Ipak, povećanje plaća bit će na koncu niže od galopirajuće inflacije. Podravka d.d. zapošljava oko 3100 radnika i kad bi im uprava, primjerice, odlučila dići plaće za 1000 kuna, to bi kompaniju godišnje stajalo oko 37 milijuna kuna neto, odnosno 50-ak milijuna kuna bruto.

Otprilike toliki iznos dividende odlazi u kolovozu na račune mirovinskih fondova. Istih onih kojima Podravkini radnici svaki mjesec za drugi mirovinski stup izdvajaju milijune. Pa onda fondovi tim novcem kupuju dionice Podravke i potom za te dionice dobivaju masnu dividendu. A kupuju i državne obveznice kreditirajući tako istu onu državu koja im prinos na obveznice dijelom plaća i Podravkinom dividendom. Ukratko, vrte novac zarađen prodajom Vegete i Čokolina ne mareći previše za ljude koji ih na traci proizvode u tri smjene, niti za grad čiji su najbolji mozgovi stvorili te brandove.

Da je Podravka privatna kompanija, u toj bismo priči mogli samo slegnuti ramenima. Gazda posluje onako kako misli da je najbolje i ako to čini posve u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, tu se zapravo nema što reći. No, u Podravkinu slučaju to ipak nije tako. Upravo država i aktualne vlade određuju poslovnu politiku kompanije i delegiraju ljude koji će tu politiku provoditi. Država koja će, podvucimo još jednom, bez imalo grižnje savjesti iz Podravke u kolovozu dobiti 23 milijuna kuna dividende.

Za taj novac, primjerice, oko 3100 radnika moglo je dobivati 600 kuna veću plaću svaki mjesec. Državi je taj iznos kap u moru, ali radnicima u pogonima nije. Ne treba smetnuti s uma kako Podravka proteklih godina ostvaruje iznimno visoke profite na račun ranijeg vala otkaza i boljeg upravljanja svim troškovima, pa je lani ostvarila rekordnu dobit od 309 milijuna kuna. Da su radnicima, dakle, plaće povećali za 1000 kuna, dobit bi iznosila tek nešto manje od tog iznosa, odnosno oko 260 milijuna kuna.

No, Martini Dalić, mirovinskim fondovima i premijeru Andreju Plenkoviću važnije je da Podravka isplaćuje masne bonuse menadžerima i visoke dividende dioničarima, nego pristojne plaće radnicima. I tu je sva tragedija današnjeg Podravkina kursa. Tvrtka koja se ponaša kao posve privatna dok se dijele bonusi i dividende, ali i tvrtka koja kaže da je posve javna dok se imenuje uprava, zapošljavaju važni kadrovi, biraju poneki dobavljači i ugošćavaju visoke političke delegacije uoči svakih izbora.

Što Koprivnica danas ima od toga da Podravkin menadžment – a podsjetimo da njegov kostur bira javna politika –ganja visoke profite? Baš ništa. Dividendu neće dobiti jer ona odlazi krupnim dioničarima, državi i mirovinskim fondovima, a bogme ni porez na dobit koji je izvorno državni prihod. No, problem je da Koprivnica ima sve manje koristi i od poreza na dohodak na radničke plaće koji je najvažniji gradski prihod. Osnovni osobni odbitak je 4000 kuna i na taj se iznos ne plaća ni kuna poreza na dohodak, a još kad se na sve nakaleme i osobni odbici za djecu i uzdržavane članove obitelji, ispada kako je menadžerski vrh isplatom oko 4500 kuna plaće radniku u pogonu zakinuo i svojeg zaposlenika i gradsku blagajnu.

Ali, čekajte, reći će apologeti Podravkina direktorskog korpusa, i na masne se bonuse menadžerima plaćaju masni porezi. Točno, otpovrnut ćemo im spremno, ali najveće bonuse dobivaju menadžeri koji porez plaćaju u Zagrebu. To je troje od petero članova uprave Podravke i cijela dvočlana uprava Belupa. I kad se kompanijska uprava predvođena Martinom Dalić hvali kako je dovela 13 iskusnih menadžera u kompaniju – svaka čast na struci, znanju i iskustvu  – to znači da će dodatni milijuni poreza na redovan dohodak i bonuseotići iz Podravke u zagrebačku kasicu.

Shvatili se, dakle, što smo htjeli reći sintagmom o „našoj i njihovoj Podravci“. Žalosno je da to još nisu shvatili podravski i koprivnički članovi nadzornog odbora, vrli sindikalni lideri, domaći menadžeri koji pokorno klimaju glavicama i lokalni politički luzeri kojima je jedino važno da Podravka zaposli nekog njihova kadra ili angažira njima bliskog malog poduzetnika. Radnici u pogonima? Dajte, molim vas.

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI