piše: Robert Mihaljević
Ovih smo dana malo pretraživali povijesnu i aktualnu ponudu stanova diljem Hrvatske. Za oko nam je, dakako, zapela cijena stanova koja je otišla u nebesa i postala teško priuštiva i srednjem obiteljskom sloju sa solidnim primanjima. Prema podacima Njuškala, primjerice, tijekom 2014. godine prosječna cijena kvadrata stana u Zagrebu u njihovim je oglasima iznosila oko 1500 eura. Danas, deset godina kasnije, prosječna cijena četvornog metra zagrebačkog stana u tim oglasima iznosi oko 3000 eura. Dakle, duplo više. Jedna se mlada obitelj baš ovih dana pojadala na društvenoj mreži Reddit, tražeći savjet prateće zajednice, kako si ne može priuštiti neki skromniji stan koji košta 190.000 eura. Od banke su dobili ponudu na kamatu od 4,10 posto i izračunali kako bi im taj kredit bio ozbiljan kamen oko vrata. Žena radi u prosvjeti, kaže, i zarađuje oko 1500 eura, a muž u trgovini s plaćom od 850 eura.
Kad je riječ o krovu nad glavom, u bezizlaznoj su situaciji. Na djecu očito zbog toga i ne pomišljaju. U Koprivnici je ovog trena u ponudi dosta novih i starih stanova. Cijena novih, onih najtraženije kvadrature, odavno je probila 2500 eura. Značajno je skočila i cijena starih stanova, koji se u prosjeku prodaju za oko 2000 eura. Dakle, za 60-ak kvadrata novog stana u Koprivnici valja izdvojiti 150.000 eura. Kako to, primjerice, učiniti s dvije mjesečne plaće koje, recimo, ukupno iznose oko 2200 eura, a samo rata kredita na 20 godina bila bi im veća od 900 eura mjesečno? Bez režija, se razme. O mukama mladih obitelji, a posebno studenata, u Zagrebu, Splitu, Istri i Dubrovniku da se ne govori. Njima je ogroman luksuz postao i najam stana, koji je proteklih godina također cjenovno zaparao nebesa, među ostalim i zbog rastućeg turizma. Stanovi su jednostavno postali totalno preskupi, mladi su u bezizlaznoj situaciji. Za to vrijeme država kroz APN i sufinanciranje kamata dodatno bilda cijene novih stanova, a oni puni love ulažu upravo u nekretnine, jer je to očito najlukrativniji biznis.
O uvođenju poreza na nekretnine nitko ne govori. U našoj se državi i dalje snažno oporezuje dohodak (kroz poreze i doprinose), a bogatima se smatraju svi oni s plaćom od 2000 eura. Onaj tko ima privatnu firmicu na koju si svaki mjesec isplaćuje minimalac, ali zato renta desetak privatnih stanova i apartmana, za našu državu nije netko koga bi možda trebalo dodatno oporezovati. I to je problem s kojim se nije htjela suočiti niti jedna vlada dosad. Zato je bujalo rentijerstvo, zato rastu cijene nekretnina, pogotovo nakon što su laku zaradu nanjušili i stranci s područja Europske unije. Svojedobno je, doduše, bio uveden model poticane stanogradnje POS koji je kroz sudjelovanje gradova i općina mladima koji nemaju nekretninu trebao jamčiti povoljniju cijenu. No, i to se na koncu otelo od prvotne ideje pa su na obali počele nicati POS-ove zgrade u kojima su stanove kupovali mladi iz obitelji rentijera kako bi ih potom iznajmljivali kao apartmane. Kontrole nema, sankcija još manje. Sjetite se samo bivšeg šefa Agencije za poticanu stanogradnju Krešimira Žunića, koji je sa sinom putem APN-a kupio stan u Zadru od 53 kvadrata za manje od 1000 eura po kvadratu. Žunić je stan na koncu prodao, a javnost ga pamti po izjavi kako ga je zapravo „sram koliko nema, a ne koliko ima“. Provedena je i istraga koja, zar ste sumnjali, nije otkrila ništa suspektno i protuzakonito. Stanogradnjom za društvenu, odnosno javnu namjenu u bivšoj su se državi bavila brojna poduzeća.
Jedno je bila i koprivnička Podravka koja je negdje oko 80-ih godina prošlog stoljeća izgradila respektabilan broj stanova za mlade obitelji i potrebne kadrove koji su doseljavali u Koprivnicu. Samo od 1980. do 1983. godine Podravka je izgradila četiri stambene osmerokatnice na Trgu kralja Tomislava, i dalje najviše zgrade u Koprivnici. U svakoj su zgradi 34 stana, ukupno je to bilo 136 stanova za Podravkine kadrove. Sagrađena je i uglovnica uz Starčevićevu ulicu u kojoj su dijelom bili kompanijski uredi i poslovni prostori, a na katovima stanovi, njih 50-ak. Svi stanovi u tom kvartu grijali su se iz Podravkine toplane, a njihov najam bio je simboličan. Kad je nakon raspada države društvene stanove preuzeo Grad, stanari su iste te stanove na Trgu kralja Tomislava, ovisno o veličini, otplaćivali u prosjeku za 150 kuna mjesečno. Podravka je, tako, sredinom 80-ih u vlasništvu imala oko 600 društvenih stanova u kojima su bili njezini zaposlenici. U dogovoru s republičkim sindikatima, radnicima je pak ukupno odobreno i više od 2800 iznimno povoljnih kredita kojima su rješavali stambeno pitanje. Programom su bili obuhvaćeni svi Podravkini radnici sa stažom dužim od šest godina, a jedna je poslovna zgrada pretvorena u jaslice i vrtić za njihove mališane. Poslovodstvo koprivničke kompanije tada se hvalilo kako, de facto, u firmi i nisu imali zaposlene bez riješenog stambenog pitanja.
Danas to definitivno nije tako. Problem s preskupim kvadratima stambenog prostora definitivno je pokucao i na koprivnička vrata. Istina, problem je zbog javne prezentacije najizraženiji u Zagrebu i jadranskim turističkim metropolama, ali ništa manji nije ni na sjeveru na kojem plaće – o ušteđevini da ne govorimo – debelo zaostaju za turističkim jugom ili hrvatskim glavnim gradom. Zato je gradonačelnik Varaždina Neven Bosilj najavio kako u proljeće počinje gradnju društvenih stanova po uzoru na POS, a posebno stanova za dugoročan najam uz zaštićenu cijenu. Takvi bi se stanovi mladima nudili u najam za 200-tinjak eura mjesečno. Blizu Gradskog groblja, iza Konzuma, tako bi se gradilo šest do osam zgrada, a prvi projekti već su izrađeni. Poticana stanogradnja dio je SDP-ova izbornog programa nazvanog „Plan za stan“, kojim u Hrvatskoj žele graditi oko 15.000 stanova godišnje po istom modelu. Bili bi to stanovi za mlade, potom potrebne i deficitarne kadrove, ali i starije osobe koje si ne mogu priuštiti starački dom.
Zbog cijene i manjka kapaciteta. Model društvenih stanova usavršili su austrijski gradovi, prije svega Beč, a kasnije i Graz u kojem je članica austrijske komunističke partije Elke Kahr na lokalnim izborima pobijedila nudeći biračima, među ostalim, i detaljno razrađen model društvene stanogradnje koji će riješiti gorući problem u tom gradu. U katoličkoj, konzervativnoj Austriji koja je nakon migrantske krize društveno-politički otklizila prilično udesno, komunistica Elke Kahr postala je gradonačelnica Graza. Recimo i to da frau Elke dvije trećine svoje plaće daje sirotinji. U gradu vlada uz potporu zelenih i socijaldemokrata. Njihov petogodišnji koalicijski program i plan bazira se, prije svega, na izgradnji dovoljnog broja gradskih stanova za mlade, socijalu i deficitarne kadrove. U zemlji Hrvatskoj za to se vrijeme i dalje bore s avetima komunizma, usput gajeći kapitalistički kult gomilanja kvadrata i rentijerstva oslobođen nepotrebnih poreznih nameta. Da stotinu života živim, nikad mi neće biti jasno što to, zamajkubožju, priječi naše javne vlasti – na državnoj i lokalnim razinama – da se ugledaju na Beč i Graz. Opravdanje da za to nema para neka radije okače mačku o rep.
FOTO Nikola Wolf
