piše: Robert Mihaljević
Nemalu je buru na društvenim mrežama ovih dana izazvao član Podravkine uprave Ivan Ostojić priznanjem kako u Vegeti nema ni grama domaćeg povrća. Drugim riječima, sve se uvozi, i to u velikim količinama. Ostojić nije otkrio toplu vodu, niti je rekao išta novo. Opće je poznata činjenica da je Vegeta sačinjena od uvoznih komponenti – od sušenog povrća, šećera, kukuruznog škroba, glutaminata i soli do ambalaže. Domaća je samo pamet, odnosno tajna receptura koja taj dodatak jelima već desetljećima čini tako jedinstvenim. No, svaki put kad netko široku javnost podsjeti da Hrvatska nije u stanju proizvesti gotovo niti jedan sastojak za Vegetu – svi se dignu na stražnje noge i krenu prosipati tone žuči. Ipak, mora se reći kako su otrovne strelice u načelu odapete prema pogrešnoj meti. O tome ćemo pak nešto progovoriti u nastavku teksta.
Prema javno dostupnim friškim podacima koje u proteklo vrijeme komunicira Podravka, Vegete se danas proizvede gotovo 40.000 tona godišnje ili oko 750 tona tjedno. To su Podravkini podaci predočeni medijima proteklih mjeseci i ako lažu oni, onda lažemo i mi. Kako je na proizvodu deklarirano da Vegeta sadrži 15,5 posto sušenoga povrća, godišnje ga se samo za Vegetu (juhe ne računamo) treba nabaviti oko 6000 tona. Da bi se dobilo 6000 tona sušenoga, treba proizvesti čak 60.000 tona svježega. Riječ je o mrkvi, pastrnjaku, krumpiru, luku, celeru i peršinovu listu. Osim sušenog povrća, u svjetski poznat dodatak jelima još idu kuhinjska sol, pojačivači okusa, šećer, začini, kukuruzni škrob i bojilo riboflavin. Navodno se tek nešto šećera i soli ranije nabavljalo u Hrvatskoj. Kako je danas – nije nam poznato. Podravka treba i desetke tisuća svježeg povrća za preradu u tvornici u Varaždinu: rajčice, paprike, graška, krastavaca, cikle. Za Podravkine bi se potrebe, dakle, poljima povrća trebalo prekriti cijelo Međimurje, Podravinu, varaždinski i virovitički kraj, a bogme i dobar dio Slavonije i Baranje. Posla bi također bilo za barem dvije poštene sušare povrća, od kojih jednu planiraju napraviti u Virovitičko-podravskoj županiji, i to za 40 milijuna eura.
Prije 15-ak godina sudjelovali smo na jednoj zanimljivoj prezentaciji u režiji Hrvatske gospodarske komore na kojoj su prvi i posljednji put iznesene konkretne brojke o količini povrća koju je Podravka prisiljena uvoziti. Iz Egipta se, primjerice, u to vrijeme godišnje uvozilo oko 900 tona sušenog luka za Vegetu i juhe. Najviše sušenog povrća Podravka je tada uvozila iz Poljske, Češke i Njemačke, a zamrznuto, koje se pakira i prodaje u škrinjama, dolazilo je iz Belgije i Italije. Podravki je tih godina trebalo i oko 1600 tona sušene mrkve, 700 tona sušenog krumpira i 1150 tona pastrnjaka. Sve se, dakako, uvozilo. Tada je jedina hrvatska sušara povrća, ona u Vrpolju, bila pred slomom, a i dok je radila, štancala je 80-ak tona povrća, što su za Podravku bile smiješne količine. Na proslavi 60 godina Vegete u staroj tvornici u Koprivnici istaknuto je kako se svake godine u svijetu, u više od 50 zemalja, različitim jelima doda čak osam milijardi žličica Vegete. Poslovni program kulinarstva s Vegetom lani je ostvario 105,5 milijuna eura prodaje, što je oko četiri posto više nego prethodne godine. Vegeta je, dakako, Podravkin najprofitniji proizvod: predlani je na prodaji Vegete (plus monozačini) ostvaren prihod od 763 milijuna kuna uz 528 milijuna kuna troškova. Bez utjecaja amortizacije, Vegeta je kao kategorija pretprošle godine završila u plusu od čak 235 milijuna kuna. Lani su te brojke, po svemu sudeći, još bolje.
U Podravkinu vrhu neslužbeno tvrde kako je ona plava klasična Vegeta (bez monozačina i ekstenzija) prije nekoliko godina ostvarila najveću količinsku prodaju u povijesti. Ako je to točno, onda je to za cijelu Podravku sjajna vijest jer se već desetljećima mislilo kako je Vegeta dosegnula svoj zenit te prodaja raste tek financijski, zahvaljujući kemijanju s cijenama, pakiranjima, ekstenzijama. Još početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, dok je Podravka bila tek u povojima i posve neizvjesne budućnosti, direktor Juraj Mucko povezao se s dvojicom kemičara, Židovima Mihailom Mautnerom i Eduardom Bierom koji su preživjeli holokaust i bili angažirani u zagrebačkom Zavodu za unapređivanje prehrambene industrije. Oni su još 1952. godine za Podravku izradili elaborat o mogućem pokretanju proizvodnje juha. Mautner i Bier usko su surađivali s Podravkom, a njihove su zamisli kasnije pomogle Podravki da krene u razvoj dehidratiziranih juha u vrećicama, kasnije i u proizvodnju Vegete. Karizmatični generalni direktor Podravke Pavle Gaži pred kraj života mi je ispričao kako su upravo oni Podravki predložili da krene u biznis sa sušenim povrćem, prepoznavši to kao ogromnu šansu na jugoslavenskom tržištu. Brzo se krenulo s juhama u vrećici i kocki, a kasnije i s Vegetom, koja je službeno registrirana 6. siječnja 1959. godine, a tajna receptura prvi je put poslana u tvornički pogon 16. svibnja iste godine.
Prve serije Vegete završile su kao uzorci za probu u dućanima u Rijeci i Vojvodini. Zašto baš u Vojvodini, sigurno se pitate. Pa zato što je upravo iz sušara u Vojvodini Podravka u početku, a nakon toga godinama, nabavljala svo potrebno sušeno povrće za Vegetu i juhe. Koprivnička je tvrtka ulagala i vlastiti kapital u te sušare. U doba socijalističke Jugoslavije, koja je imala strogo reguliran uvoz, to je bilo i logično. Podravkina sirovinska baza bila je u tadašnjoj zajedničkoj državi – od Vardara, Vojvodine i Šumadije do Posavine, Slavonije, Podravine i Triglava. Onda se Jugoslavija raspala, nestalo je zajedničkog tržišta i zajedničke sirovinske baze, pa se Podravka posve okrenula drugim stranim tržištima. Nije imala baš nikakvog izbora. I tu dolazimo do tragične istine: Hrvatska od samostalnosti, evo već gotovo tri i pol desetljeća, nije u stanju voditi suvislu poljoprivrednu politiku koja bi, primjerice, Podravki omogućila dovoljno voća i povrća za preradu u tvornicama. Njemačka, Poljska, Češka i Srbija mogu imati isplative sušionice povrća čiji proizvodi kvalitetom mogu konkurirati na svim tržištima. Hrvatska ne može. U čemu je, zaboga, problem?
Podravka posjeduje know-how, plodnog je zemljišta više nego dovoljno, plasman desetaka tisuća tona svake je godine osiguran samo kroz jedan subjekt – koprivničku kompaniju. O drugima da se ne govori. Da tragedija bude veća, cijelo ovo vrijeme Podravkom upravlja država, odnosno politika. Ona ista koja je u ovih 35 godina trebala donijeti smislenu strategiju razvoja poljoprivrede u kojoj bi posebno mjesto bilo namijenjeno i sušenom povrću za Vegetu. Ništa od toga država nije učinila. Štoviše, Hrvatska danas proizvodi nikad manje voća, povrća, mesa i mlijeka. Pad je iz godine u godinu strmoglav, brojke koje iščitavamo iz periodične statistike bacaju u očaj. Ali, to nikoga od političkih elita ne zanima, niti posebno zabrinjava.
FOTO Arhiva
