Piše: dr.sc. Hrvoje Petrić
Već u prvoj polovici 18. stoljeća, u Podravini se jasno vidi pogoršanje položaja zavisnih seljaka, koji su kontinuirano isticali da im je tlaka najteži teret, a upravo je ona na pojedinim posjedima vidljivo narasla. U Imbriovcu su podanici morali odrađivati „prekobrojnu“ tlaku, dakle dodatne radne dane iznad onih propisanih starijom praksom, a posebno su se žalili kmetovi plemića Ivana Saića. Na posjedu plemića Bogača povećana je i redovita tlaka, što znači da su seljaci morali češće odlaziti na vlastelinske poslove, dok im je vremena za vlastita polja ostajalo sve manje. Slični prigovori bilježe se i drugdje: seljaci su se žalili na razne vrste dodatnih davanja, na izvanredne radove („prekobrojne radnje“), ali i na zloupotrebe lokalnih vlastelinskih službenika. Takve okolnosti pogoduju sporadičnim pasivnim oblicima otpora, ali i radikalnim istupima: od odbijanja posluha do otvorene pobune. Upravo se takav razvoj dogodio 1755., kada se nezadovoljstvo spojilo s vijestima o već zapaljenoj Križevačkoj županiji i stišanoj krajinskoj buni.
Podizanje ‘Božje vojske’
Ključnu ulogu u početku podravske bune imalo je selo Veliki Otok kod Legrada. Ondje se seljaci već ranije skupljaju u gostionici Nikole Lončarića, zvanoj Zelenjak, u zaselku Hrastić, gdje uz vino raspravljaju o novostima i svojim nevoljama. Uvečer 6. ožujka 1755. glavna je tema razgovora vijest da je u srednjem dijelu Križevačke županije već buknula velika seljačka buna te da su se u Vojnoj krajini pobunili i krajišnici. U gostionici sjede Ivan Čislar, zvani Iglar, čini se relativno bogatiji kmet plemića Adama Šebeka, Ivan Horvat Čižmešija, Lovro Dudaš, Juraj Ladiha i njegov sin Ivan. Oni uvjeravaju ostale da je „cijela županija već na nogama“, a miran da je ostao samo njihov kraj prema Legradu. Potaknuti tim dojmovima, odlučuju se priključiti pobuni. U kasnijim iskazima spominjalo se da su u Zelenjakovoj gostionici „pijuć puntu kuhali i je skuhali“, a samu bunu nazivali su „podizanjem Božje vojske“, što otkriva kako su svoj ustanak nastojali legitimirati religijskim rječnikom i prikazati ga kao pravedan otpor nepravdi. Time se Podravina izravno povezuje s ranijim žarištima 1755. godine, premda su stvarne vojne prilike već bile drukčije – križevačka se buna u tom času već gasila pod udarima zemaljske vojske pod zapovjedništvom Ivana Raucha. Presudan okidač za početak akcije nije bio samo opći bijes, nego i konkretan, vrlo osoban sukob u kući plemića Adama Šebeka. Dok su seljaci još raspravljali o pobuni, u gostionicu utrčava Čislarova žena i zove muža da ide braniti njezinu sestru Magdu koju tuče gospođa Šebek. Magda je služila u Šebekovoj kuriji; zbog teških uvjeta pobjegla je sestri, ali ju je gospodar, prema iskazima, htio silom vratiti u službu. Gospođa Šebek došla je po nju i brutalno je pretukla, što je među seljacima doživljeno kao simbol stalnoga nasilja nad podložnicima. Taj prizor djelovao je kao okidač: umjesto da čekaju daljnje dogovore, seljaci odlučuju odmah krenuti na Šebekovu kuću. U noći između 7. i 8. ožujka 1755., seljaci iz Velikog Otoka i okolnih sela sjekirama provaljuju u Šebekovu kuriju. Plemićeva supruga uspijeva se domoći bijega, ali sam Adam Šebek biva uhvaćen, a Ivan Čislar ga sjekirom udara u čelo i ubija. Kada su kasnije pristigli Legrađani, zatekli su, prema jednom iskazu, „Šebeka mrtva i sva krvava na zemlji u malenoj kući“. Odmah poslije ubojstva, Šebekova je kurija opljačkana, a potom i zapaljena, zajedno s tijelom ubijenog plemića. Tako je počela podravska buna.
Imbriovec kao novo žarište
Nakon napada na Šebekovu kuriju, pobuna se širi na susjedna sela. Seljaci iz okolice pozivaju se udaranjem zvona i preko posebnih glasnika. U jednom je trenutku u pobunu bilo uključeno više sela Imbriovečke župe. U Imbriovcu, gdje su se nezadovoljni već godinama žalili na povećanu tlaku, inicijativu preuzima seoski sudac i jedan seljak po imenu Ivanec, tast Lovre Dudaša iz Velikog Otoka. Oni prijete da će onome tko se ne priključi „spaliti kuću i njega ubiti“, naglašavajući pritom da se buna širi i da su „puntari već spalili Ludbreg i Slanje“, premda to nije odgovaralo stvarnom stanju. U Veliki Otok ubrzo dolazi i skupina Legrađana; osmorica njih priključuje se pobunjenicima. Ustanici ih prihvaćaju i među njima biraju novu vojničku „komandu“: Grgura Polgara (Gecija) imenuju „generalom“, a Mihajla Delišinovića (Deliovića) „oberstarom“. Istovremeno se u iskazima spominje da su se Legrađani donekle sami nametnuli kao vođe, „sami se za oficire dali“, što pokazuje da je unutar pobunjenika postojala borba za vodstvo između domaćih seljaka i došljaka iz susjednoga trgovišta. Ustaničko vodstvo nastoji pobunu oblikovati poput prave vojne akcije. Delišinović sastavlja ustaničku prisegu u kojoj se seljaci zaklinju Bogu, Bogorodici i svim svecima da će u „započetoj buni i njezinu napredovanju sudjelovati i zajedno s drugim ustanicima djelovati“. Nakon pljačkanja Šebekove kuće, napadaju još tri plemićke kurije – one Stjepana Oblačića, obitelji Rakičani i udovice Preseki – čime se pobuna širi i simbolički: nije više usmjerena samo protiv jednog „zlog“ gospodara, nego protiv cijelog lokalnog plemstva. U tom se trenutku na pozornici pojavljuje novi, vrlo važan lik – dvadesetogodišnji učitelj iz Kuzminca, Ivan Horvat. On u Imbriovec dolazi naoružan dvama pištoljima i dugom puškom, polaže ustaničku prisegu i brzo se nameće kao karizmatični vođa. Prema kasnijem svjedočenju, pita okupljene: „Jeste li svi na okupu, jesu li tu Selničani, Kučani, Zablaćani, Antolovčani? Ja znam pismo, ja sam vaš general“. Njegova pismenost i iskustvo lokalnog učitelja daju buni novu dimenziju: ona više nije tek spontani ispad, nego pokušaj da se formira organizirana „vojska seljaka“. Istodobno pobunjenici kreću prema kuriji plemića Bogača u Imbriovcu, koji je toga dana bio na putu u Goricu. Njegov kmet Andrija Posavec pokušava na njegovu zamolbu upozoriti „gospu kapetanicu“ i kćer, ali ustanici stižu prije i hvataju ih. Prema iskazima, gospođu kapetanicu tuku kako bi od nje iznudili priznanje gdje je sakrila novac, no na kraju je smještaju kod župnika Matka Salaja. Kuća plemića Bogača potom se pljačka: seljaci odnose žito i proso, razbijaju namještaj, a bačve vina iznose u dvorište i od drvenih ostataka pale tri velike vatre. U tom metežu jedan od kmetova, Tomo Ferenčak, uzima pušku i pištolj, ali ih njegova žena vraća nakon što je župni kapelan s oltara prokleo sve koji su išta odnijeli, ako stvari ne vrate.
Pokušaj širenja na Đelekovec
Nakon noći provedene u Bogačevoj kuriji u Imbriovcu, ustaničko vodstvo razmišlja o daljnjim koracima. Prema Adamčekovu opisu, glavni „oficir“ u Imbriovcu bio je upravo kuzminečki učitelj, kojega pobunjenici zovu „vicekomešom“. On sa Štamparovim pastorkom iz Otoka piše razne dopise, „muštra“ postrojene ljude i pokušava ih urediti u vojničke redove. U vodstvu se ističu i Andrija Mraz iz Velikog Otoka kao samozvani kapetan te seoski sudac Benuš iz Zablatja. Dana 9. ožujka Mraz i Benuš, „sjedeći na laganu vina“, predlažu da se krenu „ponušiti“ u Đelekovec, s ciljem da se ondje pridobiju slobodnjaci odnosno privilegirani seljaci koji su služili kao vojnici u vlastelinskim banderijima i bili dobro naoružani. Ako se Đelekovčani ne priključe, prijete da će im selo porobiti i zapaliti „na sve četiri strane“, a od Đelekovčana traže da dalje pozovu Torčec i Botovo. Učitelj Horvat obećava da će, ako se pridruže i Đelekovčani, voditi ustanak prema Kuzmincu, a potom prema Rasinji. Za Đelekovec, Torčec i Botovo izvori ističu kako je riječ o selima slobodnjaka, dobro naoružanih i s drukčijom pravnom i društvenom pozicijom od kmetova iz Velikog Otoka i Imbriovca. Upravo je ta razlika bila presudna. Seoski sudac Benuš iz Zablatja i kmet Bijač iz Selnice, na zaplijenjenim konjima plemića Bogača, odlaze u Đelekovec da nagovore slobodnjake na sudjelovanje. Istodobno Horvat i Štamparov pastorak tzv. ustanički „oberstar“, s papirom i olovkom, naređuju da se seljaci postroje u „glidu“, u svojevrsni bojni red, kako bi na njih ostavili što ozbiljniji dojam. No, đelekovečki slobodnjaci ne odgovaraju prema očekivanju. Umjesto da izađu u pomoć, oni se naoružavaju i kreću iz sela protiv ustanika. Bijač se ubrzo vraća „pješice među puntare“ i javlja da su ga izbacili s konja i da „neće dobro biti, idu protiv nas i hoće nas sve postreljati“. Kada ustanička kolona ugleda dobro organiziranu naoružanu skupinu koja im stoji nasuprot, u njihovim se redovima širi panika. Prije nego što su se dvije strane uopće susrele, kmetovi se raspršuju, „vidjevši da i njihovi oficiri bježe“, kako stoji u jednom od iskaza. Time je, faktično, podravska buna već doživjela slom. Iako su se seljaci razbježali, feudalna vlast se na tome nije zaustavila. General Josip Kazimir Drašković, tada već afirmirani general-major u habsburškoj vojsci i sin nekadašnjeg hrvatsko-slavonskog bana Ivana V. Draškovića, preuzima vodstvo operacije gušenja bune u Podravini. U izvješću Drašković piše kako je, čim je doznao da se „u selima Velikom i Malom Otoku, Imbriovcu, Zablatju, Kutnjaku, Antolovcu i Selnici narod pobunio“, vlastitim sredstvima podigao banderijalce Ludbrega i Rasinje te zajedno s nekim županijskim službenicima i okolnim plemićima odmah krenuo protiv buntovnika. Prema Krčelićevu zapisu, u tim je trenucima samim Varaždinom zapovijedao general grof Drašković. On naređuje popravak gradskih zidina, a kad doznaje da se jedna „četvrta skupina pobunjenika“ nalazi u Velikom Otoku, skuplja vojnu četu od svojih ljudi te od banderijske konjice palatina Ludovika Batthyányja iz Ludbrega i kreće u Podravinu s jasnim ciljem da bunu „smjesta uguši“. Drašković je na raspolaganju imao oko 150 konjanika i 60 pješaka. Prvo stiže u Kutnjak i Antolovec, ali ondje zatiče tek ponekog seljaka jer su se mnogi, zajedno sa ženama i djecom, povukli u šume. Na generalov poziv dio se ljudi vraća, a sela biraju dvanaest glavnih kolovođa koje Drašković odvodi sa sobom. Zatim ulazi u Zablatje i Imbriovec, gdje ponovno zatiče prazna dvorišta; preko žena pobunjenika šalje poruku da se seljaci sutradan moraju okupiti u Selnici, koja tako postaje središnje mjesto „obračuna“. Nakon što je uspio uhvatiti više ustanika iz Velikog i Malog Otoka i sve glavne vođe koje je mogao dosegnuti, Drašković naređuje da se trojica istaknutih predvodnika: Blaž Međimurec, Ivan Kiščinel i Grgur Jagodić, likvidiraju strijeljanjem, i to u samim pobunjenim selima: jednoga u Kutnjaku, drugoga u Velikom Otoku, trećega u Imbriovcu. Njihova tijela pod vojnom stražom ostavlja osam dana nesahranjena, kako bi služeći kao upozoravajući prizor poslužila zastrašivanju svih koji bi mogli pomisliti na ponovni otpor. Prema svjedočanstvu suvremenika, taj je postupak imao naglašenu simboličku funkciju: pokazati da je vlast spremna kažnjavati one koji dirnu u „prirodnu“ hijerarhiju. Drašković pritom formalno zabranjuje pljačku i nasilje svojih vojnika nad stanovništvom, ali istodobno nalaže da okolna sela plaćaju dnevnicu od četiri groša svakom njegovu čovjeku. U stvarnosti, upravo je prisutnost vojske značila težak udar na imovinu podložnika, jer ljudi u selima moraju hraniti, opskrbljivati i uzdržavati vojsku koja im je došla „uvoditi red“. Nakon završetka akcije Drašković izvješćuje da je uhvatio 52 pobunjenika, koje je prebacio u Ludbreg, a potom dio njih otpremio u Zagreb na daljnju istragu.
Suđenje, kazne i zatvori
Slom oružanog otpora seljaka bio je tek početak njihove kalvarije. Mnogi seljaci pobjegli su preko Drave u Međimurje, ali dio njih ondje je uhićen i privremeno zatvoren u čakovečkoj utvrdi, da bi ih kasnije, zajedno s ludbreškim zatočenicima, otpremili u Zagreb, gdje je vođena opsežna istraga. U jednom suvremenom zapisu o zagrebačkom zatvoru stoji da su pobunjenike držali „u blatu i u takvom stanju da je većina pomrla“. Podžupan i njegovi suradnici, navodno, zbog smrada i prljavštine u ćelijama nisu htjeli niti započeti ispitivanje. Tek nakon upozorenja da je važno, radi istrage, sačuvati ljude na životu, uvjeti su djelomice poboljšani. Sredinom kolovoza 1755. donesena je konačna presuda protiv glavnih vođa. U njoj piše da se Ivan Čislar, zvani Iglar, i Ivan Horvat Čižmešija proglašavaju zločincima koji su uskratili „dužnu podložničku vjeru“ zakonitoj vladarici i prirodnoj gospodarici; kao prvaci i predvodnici „zločinačke bune“, osuđuju se na kaznu kidanja na kolu, s tim da njihova tijela ostanu izložena kao zastrašujući primjer drugima. U istoj presudi Nikola Lončarić Zelenjak, čija je gostionica bila logističko središte priprema i koji je sudjelovao u napadu na Šebekovu kuriju, te Martin Boroš osuđeni su zbog suodgovornosti za ubojstvo plemića Adama Šebeka. Za njih je određena smrt odsijecanjem glave, a leševi su, poput onih glavnih kolovođa, trebali biti izloženi. Osim njih, niz manjih sudionika dobio je zatvorske kazne, neki i dugogodišnje. Dio pritvorenika nije uopće dočekao presudu niti odslužio kaznu, jer je umro od bolesti i nehumanih uvjeta u zatvoru. Podravska buna tako nije ugušena samo u podravskim selima, nego i u kazamatima. Ukupna slika odmazde bila je primjerena cilju vlasti: zastrašiti, razbiti mreže solidarnosti i spriječiti eventualni prelazak lokalnog seljačkog bunta u širi pokret.
Širi odjek bune
Premda su lokalni organizatori seljačke „Božje vojske“ imali preuveličane predodžbe o razmjerima općeg ustanka, u središnjim organima Habsburške monarhije seljačke bune 1755. shvaćene su vrlo ozbiljno. Posebna kraljevska komisija istraživala je uzroke nemira na različitim vlastelinstvima, a na njezin je prijedlog vladarica Marija Terezija 8. studenoga 1755. objavila privremeni urbar za Hrvatsku. Njime su zabranjeni razni oblici dodatne i izvanredne rente koje su feudalci sami uvodili, primjerice prisila na predaju pređe kudjelje, lovačka tlaka, prekobrojni radovi i slični tereti, a za svako su vlastelinstvo donesene posebne odluke o tome što se točno ukida. Iako taj urbar nije okončao tadašnje agrarne odnose, predstavljao je početak sustavnijeg uplitanja središnje vlasti u odnose gospodara i podložnika, koji su dotad bili ponajprije privatno-pravni. Podravska buna tako dobiva dvostruku dimenziju: s jedne strane, riječ je o lokalnom, krvavo ugušenom ustanku, dok je s druge, upravo on bio jedan od povoda da se iz perspektive države krene u širu reformu koja je trebala donekle ograničiti samovolju pojedinih plemića. U tom smislu je, unatoč velikim žrtvama, seljačka buna 1755. bila uspješna.
