Zimska suša u povrtnjaku je pojava o kojoj se rijetko govori jer zvuči nelogično… Kako može biti suša kad je hladno? Ipak, upravo zimi povrtnjak može ostati bez dostupne vode, a povrće oslabiti ili propasti bez da se ikad pojavi klasično venuće. Zimska suša nije vezana uz visoke temperature, nego uz neravnotežu između gubitka vode iz biljke i nemogućnosti korijena da tu vodu nadoknadi iz tla.
U povrtnjaku zimska suša nastaje najčešće u razdobljima bez snijega, s puno sunca i vjetra. Tlo je hladno ili djelomično smrznuto, oborina je malo, a voda u tlu nije dostupna korijenu. Istodobno, povrće koje prezimljuje i dalje ima listove ili živo korijenje i nastavlja gubiti vlagu, iako sporije nego ljeti. Taj tihi gubitak vode traje danima ili tjednima.
Najosjetljivije na zimsku sušu je povrće koje prezimljuje s nadzemnim dijelovima. To su kelj, raštika, blitva, špinat, matovilac i zimske salate. Njihovi listovi su izloženi suncu i vjetru, pa voda iz njih isparava čak i na niskim temperaturama. Kada je tlo suho ili smrznuto, biljka ne može nadoknaditi izgubljenu vlagu i polako slabi.
Zimska suša pogađa i povrće koje prezimljuje u tlu. Poriluk, mrkva, pastrnjak, peršin korijen i slične kulture možda nemaju puno zelene mase, ali njihov korijen je živ i ovisi o minimalnoj količini vlage. Ako je zemlja dugo suha, korijen se dehidrira, tkivo se oštećuje i biljka u proljeće slabije nastavlja rast ili potpuno propadne.
Ozimi luk i češnjak također ulaze u ovu skupinu. Iako zimi gotovo ne rastu, njihov korijen ne smije ostati u potpuno suhom tlu. Suha zima često rezultira slabim, neravnomjernim nicanjem u proljeće i sitnijim glavicama, što se pogrešno pripisuje lošem sjemenu ili mrazu.
Jedna od najvećih grešaka u povrtnjaku zimi je uvjerenje da povrće ne treba nikakvu vodu. Čim prođu jesenske kiše, zalijevanje se potpuno zaboravlja. Ako zima bude bez snijega i s malo oborina, gredice ostaju suhe tjednima. Biljke ulaze u proljeće već iscrpljene, iako to na prvi pogled nije vidljivo.
Druga velika greška je ostavljanje golog tla. U želji da vrt izgleda uredno, uklanja se lišće i sav organski materijal s gredica. Golo tlo brže gubi vlagu, jače se smrzava i izloženo je vjetru. Bez zaštite, i mala količina postojeće vlage brzo nestaje iz površinskog sloja gdje se nalazi većina korijenja povrća.
Treća česta pogreška je ignoriranje uloge vjetra. U povrtnjaku na otvorenom položaju, hladan i suh vjetar može u nekoliko dana izvući više vlage iz listova nego što bi se očekivalo tijekom cijelog zimskog mjeseca. Biljke izgledaju “sprženo”, listovi potamne ili se osuše po rubovima, a uzrok se pogrešno pripisuje mrazu.
Zimska suša u povrtnjaku rijetko se prepozna dok traje. Ne vidi se klasično venuće, nema naglog propadanja. Posljedice se vide kasnije: povrće u proljeće kasni s rastom, slabije se razvija, dio biljaka propada, a prinos je manji. Vrtlar često ne povezuje te probleme sa zimskim uvjetima, nego traži uzrok u proljetnoj njezi.
Osim biljaka, pati i samo tlo. Suho zimsko tlo ima slabiju mikrobiološku aktivnost. Mikroorganizmi koji razgrađuju organsku tvar trebaju vlagu da bi preživjeli. Kada je tlo presuho, proljetna plodnost je manja, hranjiva se sporije oslobađaju, a biljke imaju loš start.
Sprječavanje zimske suše u povrtnjaku temelji se na nekoliko jednostavnih načela. Prvo je zadržavanje vlage u tlu pomoću malča. Sloj lišća, slame ili sijena štiti tlo od isušivanja, smrzavanja i vjetra. Drugo je razumijevanje da zalijevanje zimi nije zabranjeno, nego rijetko i ciljano. Kada nema mraza i tlo može upiti vodu, lagano zalijevanje može napraviti veliku razliku.
Treće je prihvaćanje snijega kao saveznika. Snijeg ne treba uklanjati s gredica jer on djeluje kao izolacija i izvor vlage. Povrtnjak pod snijegom često prezimi bolje nego onaj izložen golom mrazu i suhom zraku.
FOTO ilustracija
