Sredina veljače u vrtlarstvu nije prijelazno razdoblje nego alarm. Postoji skupina povrtnih kultura koje imaju toliko dugu vegetaciju da, ako ih ne posiješ sada, sezona ti je praktički izgubljena. To su biljke koje sporo klijaju, sporo rastu i trebaju dva do tri mjeseca razvoja prije nego uopće smiju van. Tko ih planira uzgajati, a još nije posijao, vrijeme mu istječe.
Na vrhu tog popisa su paprika i feferoni. Njima treba i do tri tjedna samo da niknu, a nakon toga rastu sporo i osjetljivi su na hladnoću. Ako se sjetva odgodi za ožujak ili travanj, biljke će biti premale za sadnju u pravo vrijeme i plodovi će kasniti do kraja ljeta ili ih uopće neće biti prije jeseni. Isto vrijedi i za patlidžan, koji je još sporiji i zahtjevniji.
Celer, bilo korijenaš ili listaš, također spada u skupinu sad ili nikad. On ima jednu od najdužih vegetacija među povrćem. Ako ga se ne posije najkasnije u veljači, neće stići razviti ni korijen ni lisnu masu prije jesenskog zahlađenja. Poriluk iz sjemena također traži rani start jer mu treba mnogo vremena da razvije debelu stabljiku.
Rane kupusnjače poput ranog kupusa i ranog kelja također se siju upravo sada. Njihova prednost je što podnose hladnoću, ali samo ako su dovoljno razvijene kad dođe vrijeme za presađivanje. Kasna sjetva znači sitne presadnice koje neće formirati glavice na vrijeme.
Rajčica je jedina iz ove skupine koja još ima malo tolerancije. Može se sijati i početkom ožujka bez velikog gubitka, ali sredina veljače daje osjetno jače biljke i raniji urod. Tko cilja ranu berbu ili uzgoj bez plastenika, ni tu ne bi trebao čekati.
FOTO ilustracija
