piše: Stjepko Gambiroža
Krenuo sam tako jednog petka kući s posla, uostalom kao i svakog drugog petka, i odlučim putem stati u jednoj seoskoj birtiji ispred koje se obično nalazi mnoštvo automobila. Nerijetko i naparkiranih po cesti pa ih se onda mora zaobilaziti i gotovo voziti slalom između njih, a prednjače oni majstorski kombiji i kamioneti jer se i majstori svih vrsta petkom, baš poput mene, vole opustiti nakon napornog radnog tjedna. No, taj puta je situacija već na prvi pogled djelovala čudno. Nije po cesti bilo kombija, ni kamioneta, nego su uredno ispred birtije bili parkirani neki uglavnom manji gradski automobili, a kada sam otvorio vrata i konačno ušao unutra, mislio sam da sam u raju.
Za šankom i oko njega nalazilo se isključivo žensko društvo. Bilo je unutra barem dvadeset, možda dvadeset i pet mladih i relativno mladih onako lijepo sređenih djevojaka i žena koje su već barem bile pripite. Neke su i galamile, one koje su bile za šankom dobacivale su neukusne upadice mladom konobaru koji je djelovao kao da mu je dosta svega iako mu je to bio tek prvi tjedan na poslu, a kada ga je jedna koju je alkohol očito najviše prebacio uštipnula za guzicu, potpuno je pobjesnio. Bacio je u afektu pregaču sa sebe, nazvao šefa, rekao mu da on to više ne može i da odlazi u Njemačku na bauštelu dok se nekoliko tih očito podmuklih žena za šankom podrugljivo smijuljilo i dobacivalo da pretjeruje i da mu nije baš tako loše.
U tom trenutku dogodila se jedna od onih scena kao iz filmova. Galama je bila nesnosna, a s džuboksa je treštala neka od onih groznih pjesama Mate Bulića. Jedna od gošći, koja možda najslabije podnosi alkohol ili je krenula ranije od ostatka društva, nije mogla dočekati da joj sada već potpuno uplakani konobar donese piće, otvarala je pivsku bocu zubima dok joj je ostatak društva pljeskao. Za stolom u kutu dvije su žene potfrknule rukave i krenule su savijati ruke da vide koja je od njih jača. Druge dvije stajale su za kladomatom i glasno diskutirale kako bi Nottingham Forest mogao u gostima dobiti Chelsea, a koeficijent na takvo iznenađenje je prilično dobar.
Jedna od njih koja je odlučila maloprije eksati cijeli gemišt od tri deci (i to ne onaj baby gemišt od deci vina i dva deci vode, već suprotno) teturala je prema izlazu i činilo se kao da će se svakog trenutka ispovraćati. Baš u tom trenutku Bulić je prestao revati i došlo je do pauze između pjesama koje su razularene žene puštale s džuboksa na tom svojevrsnom poslijeposlovnom popodnevnom partiju, a imao sam osjećaj kao da sve gledaju prema meni. Tih sekundu ili dvije trajale su kao cijela vječnost, a povratka više nije bilo. Nisam se smio okrenuti i izaći van jer bih time pokazao svoju slabost, a već podosta opijene žene osjetile bi moj strah i krenule za mnom pa me rastrgale kao gladne hijene. Zakoračio sam unutra glumeći hrabrost i onda – onda sam se probudio.
Pretpostavljam da vam je već od prve rečenice drugog odjeljka nešto u ovoj priči bilo čudno i da ste možda dva ili tri puta pročitali istu kako bi se uvjerili da ste dobro vidjeli. Vjerujem da ste mislili da lažem jer se nešto takvo nikada ne događa, niti će se dogoditi u bližoj budućnosti, no moje je mišljenje da bi nešto takvo bio zapravo posljednji korak u ženskoj emancipaciji. U stvarnosti je situacija potpuno drukčija i obično svjedočimo trenucima sličnijim onima kao sa samog početka ovog teksta, a meni kada prolazim pored takvih mjesta kroz glavu prođe takva imaginarna scena pa sam je valjda dozvao i u san. Možda i pomalo naivno zamišljam da bi svijet bio nešto bolje mjesto kada bi se takve, zasigurno ćemo se složiti, potpuno nadrealne scene, događale i u stvarnosti. I da svaki puta kada petkom po povratku s posla odlučimo kročiti u jednu takvu usputnu birtiju ne doživimo klasični dežavu.
