piše: dr.sc. Hrvoje Petrić
O najstarijim tragovima nazočnosti Roma u hrvatskim zemljama ima malo istraženih podataka, a isto vrijedi i za Podravinu. U Dubrovniku se u dokumentima javljaju 1362., a u Zagrebu 1373. godine pa pouzdano možemo utvrditi kako se Romi na hrvatskom prostoru spominju od 14 stoljeća. Prema studijama jednog od najboljih poznavatelja romske kulture, Rade Uhlika razlikujemo: 1. Turske Rome (Gopte), „koji sežu sve do gornjeg Pokuplja i Slovenije, a nalaze se i u Baranji i Bačkoj. Jezik im brzo izumire, predstavlja arhaičniji tip romskog jezika“. 2. Velika skupina rumunjskih Roma, „koja se dijeli na dva dijela: a) starija je migracija onih stalno naseljenih po istočnoj Hrvatskoj i Srijemu i b) skupina rumunjskih selilačkih Roma čergaša“. Oni su prodirali u naše krajeve Podunavljem sve do Podravine.
Bili su nomadi. Prema Uhliku, postoje i tzv. „Karavlasi, koji su se utisnuli između ove dvije grupe i sežu do gornje Posavine i Like.“ Hrvatska enciklopedija piše da su migracije Roma koritara „iz Rumunjske bile između 1710. i 1821. za vrijeme vlade fanara ili da su dolazili već od sredine 17. st. do polovine 19. st., u đurđevački i virovitički kotar i Bosnu.“ Romi su u srednjovjekovnoj ugarsko-hrvatskoj državi živjeli u vrijeme kasnoga srednjeg vijeka, u vrijeme kada se iz naturalne prešlo u novčanu privredu. Izgleda da Romi nisu poznavali novac kao sredstvo plaćanja, a nisu bili poželjni zbog svojeg nomadskog načina života, boje kože i običaja pa su ih na raznim mjestima željeli protjerati ili prilagoditi uobičajenom sjedilačkom načinu života. Bavili su se kovačkim, kotlarskim i koritarskim zanatima, glazbom, a posebno su se isticali kao poznavatelji konja.
Prema Hrvatskoj enciklopediji, pripadnici skupine Roma Koritara naselili su se „u Međimurju i Podravini te su uz već nastanjene Kalderaše i Lovare činili, a čine i danas, jezgru romskoga naroda u Hrvatskoj.“ Prema popisu iz 1598., etnik Cigan zabilježen je u brojnim naseljima. U procesu doseljavanja prostora Križevačke županije i Varaždinskog generalata tijekom 17. Stoljeća dio populacije činili su i preci današnjih Roma, ali prema dostupnim izvorima ne možemo im utvrditi broj.
Pojava „Cigana“ u 17. stoljeću
Kao marginalna grupa u okolici Koprivnice početkom 17. stoljeća javljaju se preci današnjih Roma, odnosno, prema pisanju tadašnjih izvora, Cigani. Postoji podatak da je 1596. godine postrojba vojnika Jurja IV. Zrinskog uhvatila dva osmanska Roma od kojih je jedan svirao violinu, a drugi cimbale. Hrvatsko-slavonski sabor je 12. listopada 1615. godine odredio da ih se treba progoniti. Sabor je na zasjedanju održanom 8. srpnja 1619. godine donio odluku prema kojoj se Romi mogu pohvatati na bilo kojem vlastelinstvu i silom dopremiti na rad u Koprivnicu. Kralj Ferdinand II. je 8. siječnja 1636. potvrdio neke zaključke Hrvatskog sabora od 1609. do 1635. godine kojima je određen progon Roma.
No, Romi se ipak u travnju 1665. godine spominju u okolici potoka Glogovnice između Križevaca i Koprivnice, a 1674. godine preko rijeke Drave na mađarskom prostoru nedaleko Koprivnice. I na širem području postoje podaci vezani uz romsku populaciju. Primjerice, sisački zapovjednik kanonik Augustić piše 1679. dubičkom ćehaji: „… mi nismo ciganske vire ni deteće riči“. Kao jedan od pokazatelja katoličke obnove je i uključivanje pripadnika romske zajednice u katoličke vjernike na koprivničkom području. Romi su po Leanderu Brozoviću „bili rimokatoličke vjere, ali su u crkvu dolazili samo na velike crkvene blagdane (Uskrs, Božić).“ Ovaj podatak može ilustrirati tek formalnu pripadnost Roma rimokatoličanstvu jer oni najvjerojatnije nisu učili katolički vjeronauk i redovito izvršavali svoje vjerničke dužnosti. Izgleda da su 1649. Romi živjeli u okolici Koprivnice, vjerojatno u Drnju ili okolici. U isusovačkom misijskom izvješću o njima piše „kako oni drže da smiju okradati katolike, kao što je bilo dopušteno Izraelcima oplijeniti Egipćane. Zato u prijašnjim ispovijedima nisu činili odluke kako će se okaniti krađe.
Sada, poučeni od misionara, stvoriše takvu odluku. Rado bismo vjerovali da su je izvršili.“ Na romsko doseljavanje podsjećaju etnici. Iako su Romi bili nomadsko stanovništvo, čini se da su pojedinci ostajali živjeti u pojedinim selima na ovom području. Etnik Ciganek se 1659. spominje u selu Komarnica (Ludbreška) te na istočnom rubu Varaždinske županije, na granici s Križevačkom županijom u selu Kelemen. Etnik Cigan je 1662., 1668. i 1679. popisan u selu Zgališće u župi Dubrava. Na prostoru oko Ludbrega etnik Ciganek javlja se u nekoliko slučajeva u popisu 1700. godine, i to u selima Poljanec, Komarnica (Ludbreška) i Luka.
Zanimljivo je da se u nekim selima taj etnik više ne javlja u kasnijim popisima, što ukazuje na nestalno stanovništvo. Romi su, čini se, bili popisani i među plaćenim vojnicima Varaždinskog generalata. Prema vojnom popisu iz 1661., dva su koprivnička husara bila romskog (ciganskog) podrijetla. Na romsku nazočnost u Subotici Podravskoj 1682. ukazuje prezime Cigan, koje se 1685. spominje u Koledincu, a 1695. u Gorici.
Romi u Koprivnici
Romi se u gradu Koprivnici spominju 1665. godine, kad je prigodom jednog krštenja kao kuma zabilježena Katarina Cziganicha. Idući puta se spominju 2. rujna 1676. godine u odluci u parnici varaždinskoga klobučara Šmukera, tužitelja, protiv Mihoka Kovačića iz Banovca, tuženika, optuženog da je pomogao Romima da kod njega sakriju ukradene šešire. Dokazno je da je tuženi gluh, da je u to vrijeme bio bolestan i da nije mogao čuti dolazak Roma pa se nakon što napravi prisegu oslobađa optužbe. Trag im se ponovno može naći 17. rujna iste godine u zakletvi Koprivničanca Mihaela Kovačića, optuženog od strane varaždinskoga klobučara Šmukera da je pomogao Romima da kod njega sakriju ukradene šešire, da nije ni znao za dolazak Roma, odnosno da nije mogao čuti da dolaze zbog gluhoće.
Novi progoni protiv Roma i skitnica određeni su na Hrvatskom saboru koji se sastao 8. lipnja 1671. godine u Zagrebu. Netolerantan odnos prema Romima nastavljen je i kasnijih godina, što potvrđuje odluka Hrvatskog sabora koji se sastao u Zagrebu 18. studenoga 1682., kada je određen novi progon. Romi su u okolici Koprivnice živjeli „pri galgah“, vjerojatno nedaleko od šume zvane Crna gora, gdje je bilo gradsko stratište i strvinište te kuća gradskog krvnika i živodera. To je bilo područje izvan grada, na tzv. Fridmanovom bregu, na kojem su stanovali i Židovi. Prema Leanderu Brozoviću, Romi su kasnije živjeli u Žlebicu kod Reke i u Bakovčicama. „Muškarci su se uglavnom bavili pravljenjem korita od topolovine i vrbovine, a prodavali su ih po sajmovima. Okolnim seljacima zgodimice su pomagali u radovima na polju. Žene su se bavile prosjačenjem, a dobivenu milostinju (povrće, žito, uginulu perad i sl.) upotrebljavale su za hranu svinja.“ Romska nazočnost u kasnijem razdoblju u podravskim selima vidljiva je iz prezimena, od kojih donosimo tek nekoliko primjera. U Botovu se 1750. i 1753. spominje prezime Cigan, kao i u Torčecu 1750. godine, a između 1762. i 1766. i u Budančevici.
Romi u okolici Koprivnice
Naznaka „Cigan“ se vjerojatno kao prezime spominje u Virju 1776. kod doseljenika iz sela Alsok, kraj Csurga u Ugarskoj. Dvije godine ranije se kao doseljenik iz istog naselja spominje „Cigan“ Ladislav Horvat u Đurđevcu. Među najstarijim trenutno poznatim zapisima o krštenju Roma je i onaj iz župe Pitomača 1807. godine. Radilo se o Mirku, sinu Josipa Bogdana, za kojeg piše „Zingari“ i Roze Ignac. Iste je godine u župi Pitomača zabilježen i prvi umrli Rom.
Oduzimanje djece i progon Roma
Prema Josipu Matasoviću, vladarica Marija Terezija je 27. studenoga 1767. zatražila „da se cigansku djecu roditeljima oduzme i predade kršćanskom građanstvu i seljaštvu na odgoju, da nauče zanate i ratarstvo. Skrbnici će za djevojčice do 10 godina i dječake do 12 dobivati po 12 fl. godišnje, a za cigančicu od 10-14 god. po 4 fl pored prve odjeće. Ubuduće se cigani neće smjeti međusobno ženiti. No htjedne li se ciganka udati za kojeg domaćeg (domiciliatussubditus), moraće pridonijeti potvrdu da je marljivo služila u kući kojeg plemića, građanina ili seljaka i da je upućena u načela katoličke vjere. Stoji li sve to, onda će joj erar dati miraza (do) 50 forinti. Dječaci iznad šesnajste godine, razlaže osnova, neka se uvrste u vojsku, a slabiji i svi od 12-16 u zanate. Zato prime svi cehovi nalog, da takve dječake što pomnije traže, a izučene majstore Cigane primaju u svoju sredinu.
Cigansko klatarenje iz županije u županiju bez putnica najstrožije se zabrani. U to ime treba da se sve gospoštije pobrinu da bude valjanih naselja, i stoga bude naređena konskripcija.“ Habsburške vlasti su na hrvatskim prostorima na razne načine, a posebno poreznom politikom, Rome nastojale uključiti u monarhijski gospodarski sustav i, prema povjesničaru Danijelu Vojaku, „na takav ih način socijalno integrirati.“ Političar iz 18. stoljeća, Nikola Škrlec Lomnički posebno upozorava na romsku vezanost uz konje: „Nijednom Ciganinu, osim ako se nije opredijelio za poljoprivredu, neka ne bude dozvoljeno posjedovanje konja, a još manje promet konjima. Zatim, ako bi kod Cigana bio pronađen konj, neka ga oduzme lokalna jurisdikcija. Ujedno, Ciganin neka odmah bude prisiljen da se izjasni odakle je konja dobio. Ako bude u stanju dokazati da ga je kupio, konj neka se proda, a novac neka se doznači Ciganinu; u suprotnom neka se Ciganin zadrži kao sumnjiv zbog krađe, neka se objavi opis konja i neka se istragom pronađe vlasnik konja.“
O malom broju Roma u Hrvatskoj i Slavoniji krajem 18. stoljeća svjedoče i statistički podaci. Tako je na području čitave Habsburške Monarhije 1781. bilo samo 38.312 Roma. Od toga ih je u Hrvatskoj i Slavoniji bilo 1323. Indikativno je da su ti popisi bili nepouzdani i da ne možemo tvrditi da je taj broj realan. Ipak, da se o Romima vodilo računa svjedoči i činjenica da su u vrijeme Marije Terezije donesene četiri odredbe koje govore o položaju Roma u Habsburškoj Monarhiji (1749., 1758., 1761. i 1767.). Uredba cara Josipa II. iz 1783. govori o ustroju svakodnevnoga života Roma. Uz zabranu nomadskoga seljenja (osim na sajmove), Romi moraju prihvatiti nošnju sela, službeni jezik, jedno osobno ime i prezime i kućne brojeve u naseljima. Daje im se pravo bavljenja kovačkim zanatom te, ograničeno, glazbom. Romima se zabranjuje prosjačenje, zabranjuju se međusobne ženidbe i prakticiranje romskih običaja, a napuštena djeca čergara imaju se zbrinuti kao siročad. Osim toga, Romi se u tim zakonima nazivaju „die Neubauer“ (novoseljaci), što govori da je jedan dio Roma tada prešao na sjedilački način života.
Kao konačan cilj zakona bila je asimilacija Roma. Međutim, ti zakoni nisu imali uspjeha. Iz 1806. postoji popis podavanja dijela podložnih seljaka na rasinjskom vlastelinstvu. Inkeyevi podložnici u Đelekovcu su, uz ostale, bili: Marko Cigan i Petar Cigan, čija prezimena možda ukazuju na romsko podrijetlo. Čini se da se bi se kod spominjanja prezimena Cigan najvjerojatnije moglo raditi o osobama vezanim uz romsko podrijetlo koje su prihvatile način života i asimilirale se u većinsku zajednicu, no to bi trebalo ispitati u kasnijim istraživanjima.
Dolazak rumunjskih Roma u 19. st.
Budući istraživači će se svakako trebati usmjeriti i na starija romska prezimena. Jedan od primjera zabilježen je u matičnoj umrlih u Đelekovcu, gdje je zapisano da je Rosalia Oršuš, rimokatoličke vjere, stara 20 godina umrla u Đelekovcu 25. ožujka 1863., a pokopana na đelekovačkom mjesnom groblju 27. ožujka 1863. godine. Nije poznato je li se radilo o slučajnoj prolaznici ili o stanovnici u nekom predjelu oko sela, ali činjenica o pokopu na seoskom groblju vjerojatno pokazuje povezanost pokojnice sa selom. Sredinom 19. stoljeća na područje Hrvatske i Slavonije doseljava se veći broj rumunjskih Roma, koji su se po jeziku i običajima razlikovali od domaćih Roma. Banske vlasti u lipnju 1851. donijele su propis da se „ciganske čete, kao i pojedini cigani, makar i putnim listovima providjeni, imadu u svoja rodna mjesta odpraviti, ako bi se bez stanovite svrhe ili zasluge klatarili…“ I kasnije, 1873., banske vlasti donose naredbu kojom se zabranjuje romskim nomadskim skupinama skitanje i boravak u mjestu koje im nije zavičajno i propisuje da ih oružnički i politički organi protjeraju.
Također, nakon toga banske vlasti u više navrata donose slične propise koji određuju da se Romi koji se zateknu izvan mjesta svojeg boravka vrate odakle su došli. Navedeni propisi imali su dva cilja: spriječiti ulazak stranih Roma i prisilno kolonizirati domaće romsko stanovništvo. Uspješnost propisa nije bila velika jer su domaći Romi zadržali nomadski način života. Bez dodatnih je istraživanja vrlo teško utvrditi sljedove naseljavanja romskog stanovništva. Prema onom što je trenutno poznato, vjerojatno su se Romi u većem broju naselili u Podravini oko i nakon 1907. godine, jer je onda zabilježen podatak da: „Čitave horde cigana iz Ugarske prelaze u Hrvatsku jer ih u Ugarskoj progone vlasti…“.
Romi u Podravini, a tako i generalno u Hrvatskoj, prema Hrvatskoj enciklopediji: „prema svojem transkulturnom i transnacionalnom identitetu čine povijesnu, autohtonu manjinu. Najznačajniji su čimbenici u procesu njihove identifikacije (oblikovanja identiteta) specifičan plemenski sustav (koji čine obitelj, proširena obitelj – vitcha, obiteljska udruga – velika vitcha, plemenska skupina) i gospodarski ustroj (zanati, posebno kovački, trgovina, posebno konjima, obradba drva, glazba, ples, gatanje, prikupljanje sekundarnih sirovina). Uz snažan osjećaj pripadnosti i privrženosti svojoj zajednici (romski romanipé/n/:romstvo), bez obzira na prostornu raširenost, Romi čine prilično homogenu cjelinu.”
Na osnovu šturih i još uvijek nedovoljno poznatih obavijesti o najstarijoj povijesti Roma u Podravini teško je donositi zaključke. Iako je indirektno moguće pretpostaviti romsku nazočnost i ranije, ona je nedvojbeno potvrđena od 17. stoljeća i to jednako u selima koja su spadala pod civilnu vlast kao i u onima koja su bila pod vojnokrajiškom upravom. Neupitno je da su spadali u marginalne skupine stanovništva, a vjerojatno su se doseljavali i iseljavali u više navrata, što će se u budućnosti trebati podrobnije istražiti.
FOTO Arhiva
