piše: Stjepko Gambiroža
Postoji ona poznata izreka koja se pripisuje Albertu Einsteinu, a navodno je slavni znanstvenik rekao nešto u stilu da su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost, samo što za svemir nije siguran. Za ljudsku glupost bi se svakako mogli složiti da nema granice jer ne postoji nešto tako glupo čega se neka jedinka ili skupina ljudi ne bi mogla sjetiti, ali pokojni Albert imao je tu (ne)sreću pa nije živio ovdje, jer tada bi shvatio da postoji još nešto beskonačno.
To su radovi na pruzi i cestama za koje se čini da nikad neće biti završeni jer više se i ne sjećaš kada su započeli, a pogotovo kada su najavljivane sve te ekspresne pruge i ceste koje bi nam trebale skratiti putovanja i približiti nas. Prošlo je već gotovo četvrt stoljeća (užas!!!!) od kada sam kao student počeo češće koristiti usluge Hrvatskih željeznica i sjećam se još od tada priča da je pitanje dana kada će nam za putovanje do Zagreba trebati 45 ili 50 minuta.
U teoriji to zvuči završeno. Sjedneš na vlak, za tih hajde neka bude i sat vremena još malo odrijemaš, pročitaš novine ili možda na mobitelu pogledaš jednu epizodu serije s HBO-a ili Netflixa i hopa, evo te u metropoli! Ne moraš razbijati glavu gdje ćeš parkirati auto, ne moraš gubiti živce zbog probijanja kroz gužve i prometni kaos koji je neizbježan u glavnom gradu. Samo se iskrcaš u samom centru velegrada i praktički gdje god da kreneš, to ti je blizu. Nažalost, teorija je u nas obično bitno drukčija od prakse, a putovanje vlakom i dalje izgleda kao prava avantura.
Ili bolje rečeno tombola, jer nikad ne znaš što će te dopasti i za koju ćeš dionicu morati presjedati na autobus pa opet u vlak. Ili možda nećeš morati presjedati, no putovanje koje bi u teoriji moglo i trebalo trajati sat vremena, taman za pogledati jednu epizodu serije, svejedno će se pretvoriti u noćnu moru dovoljnu da pogledaš „Prohujalo s vihorom“ od početka do samog kraja. U nas kad vlak zakasni dvadesetak minuta, čovjek si pomisli „Ovaj puta sam stvarno dobro prošao“, jer svjestan si da je moglo biti još puno, puno gore. Vjerojatno ste i sami čuli one priče o tome kako je japanski ministar prometa počinio ritualno samoubojstvo odnosno harakiri zato što je pojedini vlak kasnio nekoliko minuta.
Naravno da to spada u sferu legendi ili mitova jer nešto takvo se u stvarnosti nikad nije dogodilo. No, da je kojim slučajem ta priča istinita i da se može prenijeti na našu svakodnevicu, više nikog ne bi ni bilo za putovati vlakom jer bismo se svi izredali na mjestu ministra i svakog dana bismo imali više desetaka ritualnih samoubojstava. Najstrašnije i najtužnije od svega je što smo se zapravo pomirili sa spoznajom da će vlak u koji uđemo kasniti. Jednom kada sjednemo na svoj sic, krenemo listati Sportske novosti ili Smokvin list, jednostavno znamo da vlak na željenu destinaciju neće stići u predviđeno vrijeme.
Da ne bude sve tako negativno, vožnja vlakom ipak ima i nekih prednosti jer to ti putovanje za koje nikad ne znaš koliko će trajati, ako si student, nudi dovoljno vremena da pripremiš ispit zbog kojeg putuješ. Problem je samo što moraš dobro organizirati putovanje i krenuti možda i noć ranije jer u suprotnom bi mogao zakasniti na ispit iz termodinamike II ili povijesti političkih ideja koji si do detalja savladao tijekom istog tog putovanja. Ako vas zajedno putuje nekoliko, vožnja vlakom savršena je prilika za otkartati nekoliko partija bele i to na najmanje tri dobivene. Naravno da to ne dolazi u obzir ako stalno morate presjedati na autobus pa nazad u vlak jer to ne samo da razbija koncentraciju i kartaši zaborave tko je na redu za miješanje i tko je što zvao, već i stoga što je autobus potpuno neprikladan za kartanje.
To beskonačno putovanje vlakom nudi i odličnu priliku za pokušaj zavođenja neke ljupke putnice. Zafrkancija na račun istog tog kašnjenja vlaka do kojeg će neminovno doći savršen je šlagvort za probijanje leda i uspostavljanje komunikacije s potpuno nepoznatom osobom što ponekad i nije tako jednostavno jer nažalost taj prvi ulet može ispasti jako glup i praktički u startu ostaješ bez ikakve šanse. Nakon dobrog starta, a kud ćeš boljeg starta od naizgled bezbrižnog ćaskanja o neizbježnom kašnjenju vlaka u kojem se oboje nalazite, samo je nebo granica. Ako imate sreće pa putovanje potraje bitno duže od predviđenog, možda već kraj vožnje dočekate kao zaručnici.
