Razgovarao: Stjepko Gambiroža
Koprivničko–križevačka županija u tri je desetljeća ostala bez gotovo četvrtine stanovnika. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine, u Podravini i Prigorju živjelo je gotovo 130 tisuća ljudi, a prema popisu iz 2021. jedva 101 tisuća. Prema nekim procjenama, u Koprivničko–križevačkoj županiji već danas živi manje od stotinu tisuća ljudi, a koprivnički povjesničar i geograf prof. dr. Hrvoje Petrić već godinama se bavi i izučavanjem povijesne demografije i demografskih trendova. A oni su sve samo ne dobri, pogotovo na ruralnim područjima.
PL: Kakva je uopće demografska slika ovog područja?
– Popis stanovništva 1991. godine davao je relativno optimistično stanje kada stanje u strukturi stanovništva nije bilo ni približno nepovoljno u odnosu na danas. No, u razdoblju od 30 godina, što je zapravo vrlo kratki period, doživjeli smo drastičan pad. Što je najgore od svega, ako izuzmemo nekoliko godina rata i poraća, bilo je to uglavnom razdoblje ekonomskog prosperiteta. Zamislite kako bi to izgledalo da u idućih 30 godina ostanemo bez još 30 tisuća ljudi pa za trideset godina bez još 30 tisuća.
PL: Posebno je to osjetno u ruralnim područjima, gdje su se neka sela gotovo „prepolovila“?
– Uzmite za primjer Legrad, koji je s 1405 pao na 862 stanovnika ili Kalnik koji je 1991. godine imao 530 stanovnika, a 2021. njih 287. Nestala je gotovo polovica stanovnika i stanje je dramatično. Ako se vratimo još dublje u povijest, onda se mogu tražiti razlozi zašto se to događalo i već nakon II. svjetskog rata dolazi do smanjivanja nataliteta u ruralnim područjima. Predigra za to odvijala se između dva rata, kada se u mnogim selima krenulo na politiku jednog ili dva djeteta. Prije toga ste u obiteljima imali sedam, osam pa i devet ili deset djece. Drugi razlog je starenje stanovništva.
PL: Danas je u većini ruralnih naselja najbrojnije upravo starije stanovništvo?
– U povijesnoj demografiji smatra se da su procesi starenja nezaustavljivi onog trenutka kada na nekom području dio stanovništva starijeg od 60 godina prijeđe 12 posto, što je u većini sela na prostoru naše županije vidljivo već negdje oko 1953. godine. Nakon II. svjetskog rata krenula je industrijalizacija i u industrijskim područjima poput Koprivnice nedostatak radne snage je dijelom kompenziran doseljavanjem stanovništva iz Podravine, ali i iz zone oko Trakošćana i Bednje te susjednih područja.
PL: Postoje li neki drukčiji modeli u okruženju?
– Slovenija je recimo imala politiku disperziranja industrije u nizu manjih središta i njihova demografska struktura je nešto povoljnija nego u Hrvatskoj. I to ne zbog onoga što se događa u zadnjih 10, 20 godina, nego zato što se na tome radilo kroz duži period. Ono što bi mi danas ili sutra trebali napraviti po pitanju revitalizacije stanovništva neće se vidjeti za pet godina, već u dužem periodu.
PL: Kakve se to mjere mogu poduzeti da se demografska katastrofa pokuša zaustaviti?
– Dvije stvari su ključne za mladog čovjeka koji kreće u zasnivanje obitelji i razmišlja o budućnosti, a to su posao i dom. Jednim bi dijelom iza osiguravanja toga morala stati i država, a prema informacijama koje dobivamo, stanje u državnom proračunu je povoljno i ima prostora da se ide u takve mjere. Problem je samo što rezultati tih mjera nisu vidljivi u kratkom periodu koji se kod nas mjeri od mandata do mandata političara. Mora proći jedan, možda i dva naraštaja da bi se vidjeli rezultati.
PL: Veliku prazninu sigurno je donijelo i iseljavanje stanovništva nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
– Mi možda nismo bili toliko pogođeni kao istok Hrvatske, no te bi ljude nekako trebalo potaknuti da se vrate kući. Zamislite mladog čovjeka koji radi u informatičkoj industriji u recimo Irskoj. Ako njemu djeca ondje krenu u školu, teško je očekivati da će se vratiti. Jedno od rješenja tako bi bio povratak tih ljudi. Drugo rješenje moglo bi biti poticanje dolaska i drugog stanovništva na naše područje. Ne znam koliko je to realno, ali prije svega se može razmišljati o potomcima naših iseljenika, primjerice iz Južne Amerike. Tamo samo Čile ima relativno visok životni standard, a i Hrvati su ondje dobro pozicionirani, dok u drugim zemljama Južne Amerike ti ljudi u većini slučajeva žive lošije nego što bi živjeli u Hrvatskoj i Europskoj uniji.
PL: Kakvim bi se mjerama ljudi mogli privući u Hrvatsku ili na ostanak u ruralnim područjima?
– Postoje i mogućnosti poticanja ne samo doseljavanja, već i podrške da obitelji imaju više djece. Republika Hrvatska može onima koji imaju troje ili više djece sufinancirati kredite, može se, recimo, subvencionirati kupnja automobila. Jer ako netko dolazi na seoska područja gdje ne postoji mreža dobro organiziranog javnog prijevoza, osobni automobil je nužnost. Na primjer, Austrija ima dobru, a Švicarska odličnu mrežu autobusnog prometa koja povezuje i područja malih dolina s tek nekoliko kuća. To su mnogo bogatije zemlje od nas, ali to nas ne bi trebalo sprečavati da ne učinimo više za prometno povezivanje sela i gradova.
PL: Zar nije pomalo apsurdno da bi svi željeli živjeti u Zagrebu gdje su nekretnine enormno skupe, dok svi kao da bježe sa sela, a u selima su uglavnom podcijenjene i nevjerojatno male?
– Vrlo je važno oporaviti ruralni prostor, što znači sela, ali i prigradska naselja. Kad bi se posložilo da ljudi imaju slične uvjete života u gradovima i selima, tada bi se to moglo očekivati. No, nisu samo ruralna područja u problemu, jer ni situacija u gradovima nije baš dobra. I Koprivnica, Križevci i Đurđevac izgubili su stanovnike, a u Hrvatskoj danas postoje dva trenda. Stanovništvo se koncentrira na obali, a uz Zagreb, relativno pozitivni trendovi vidljivi su primjerice u široj zoni oko Varaždina. Koprivničko–križevačka županija spada u ona područja koja još imaju šanse za oporavak za razliku od nekih područja koja su gotovo beznadni slučajevi.
PL: Je li stanje lošije u Podravini ili Prigorju?
– Podravski dio županije stoji bolje nego prigorski, a mjesta koja imaju šansu za oporavak uz Koprivnicu su ona uz podravsku magistralu poput Đurđevca, Kalinovca ili Virja. Podravska magistrala u principu daje mogućnost za razvoj i prometna povezanost je iznimno bitna. Postoji nedavno znanstveno istraživanje u časopisu Podravina u kojem je utvrđeno da je prometna dostupnost jedan od značajnijih čimbenika koji je utjecao na intenzitet depopulacije. Sva ona naselja u kojima su relativno povoljni pozitivni pokazatelji na dobrom su prometnom položaju.
PL: Dakle, stoji kako je prometna izoliranost utjecala na loše demografske trendove Koprivničko–križevačke županije?
– Definitivno je imala utjecaj na negativne trendove, a situacija je slična i u Bjelovarsko–bilogorskoj županiji, koja je također relativno prometno izolirana. Promet ima utjecaj, a osim autocesta i brzih cesta, bitno je i lokalno povezivanje lokalnih centara s ruralnim sredinama. Uz cestu je bitna i željeznica, čija se modernizacija u dijelu od mađarske granice do Križevaca završava. Kad netko kaže da brza cesta između Koprivnice i Križevaca ekonomski nije isplativa ili je preskupa, to treba promatrati mnogo šire i dugoročnije, a zašto ne i iz perspektive demografske obnove.
PL: Koja su područja u Podravini u najgoroj demografskoj situaciji?
– Demografski pokazatelji loši su za niz općina, primjerice za Sokolovac, Rasinju, Hlebine ili Ferdinandovac. Vratio bih se na doba kraljice Marije Terezije, koja je ovdje postavila prvu moderniju prometnu infrastrukturu, ali i konture mreže centralnih naselja, što se izgleda pokazalo poticajnim za razvoj niza sela. Već tada su se isticali lokalni seoski razvojni centri kao što su Novigrad Podravski, Virje, Đelekovec, Peteranec, Legrad. Dokumentirano je da su tada ljudi u Podravinu doseljavali gotovo iz svih dijelova Habsburške monarhije. Spletom povijesnih okolnosti, istočno od crte Legrad – Đelekovec – Koprivnički Ivanec – Koprivnički Bregi imali ste trend stvaranja pretežito prostranijih sela s većim brojem stanovnika. Zapadno u Podravini i južno na bilogorskim i kalničkim obroncima stvarala su se manja i disperzirana sela, što se spletom okolnosti poklopilo s područjem gdje danas imamo ponajveće demografske probleme i kojima je teže povećati broj stanovnika.
PL: Jedan od velikih problema je što imamo sve više starog, a sve manje mladog stanovništva?
– U normalnoj „piramidi“ trebali bi imati najviše najmlađeg stanovništva, a najstarijeg najmanje, a mi danas imamo praktički obrnutu „piramidu“. Postoji nešto što se naziva indeks starenja, odnosno postotni udio osoba starih 60 i više godina u odnosu na broj osoba starih 0 – 19 godina. Zanimljivo je da i Koprivnica ima relativno visoki indeks starenja, što nije dobro. No, daleko veći problem je u selima, pogotovo onima udaljenijima. U nekima od njih ima vrlo malo mladog stanovništva, a postoji i nekoliko sela u kojima uopće nema mladih do 19 godina. Prostor Koprivničko–križevačke županije našao se u dosad nepoznatoj demografskoj situaciji pa analize povijesne demografije nisu od koristi za buduće projekcije. Dio rasta Koprivnice i Križevaca, donekle i Đurđevca, u vrijeme industrijalizacije dolazio je doseljavanjem stanovništva iz okolnih sela. No, ta je baza sada već skoro iscrpljena i to onemogućava primjenu nekadašnjih modela demografske revitalizacije.
PL: Postoji li neka nada da se situacija ipak može promijeniti?
– Uzmimo za primjer njemačku saveznu pokrajinu Bavarsku ili Austriju. Tamo su se još prije 50 godina počeli raditi sustavni programi jačanja sela usklađeni s urbanim razvojem. Tamo je postignuta relativno dobra kvaliteta života u selima, a u selima oko većih gradova temeljni uvjeti života su praktički isti onima u gradu. Treba izgubiti iluziju da se kod nas demografski problemi sela mogu riješiti u četiri godine, koliko traje mandat od izbora do izbora. Razvijene europske države na revitalizaciji sela aktivno djeluju desetljećima. Vjerujem da je svaka mjera koja će potaknuti doseljavanje mladih obitelji u naša sela više nego dobrodošla. Pri tome ne bi bilo loše da počnemo razmišljati strateški, stavimo glave skupa i dogovorimo dugoročne i konzistentne politike.
