piše: Stjepko Gambiroža
Protekli dani prošli su u potpunoj euforiji zbog rekordnog koncerta Marka Perkovića na zagrebačkom hipodromu. Vijesti o tom događaju doslovno su okupirale sve portale tako da se ostatak informacija teže probijao do svekolikog pučanstva, a bilo je tu važnih vijesti. Jedna od njih je i da je duboko u 2025. godini osnovano povjerenstvo koje bi se bavilo Bleiburgom i križnim putem 1945. godine, a nisam očekivao da ću se ikada složiti s nekim prijedlogom bilo koje Vlade, no ako je nešto danas nasušno potrebno, to je onda svakako povjerenstvo koje će se baviti događajima iz 1945. godine.
Vjerojatno ćete se svi složiti sa mnom da u ovom trenutku u Hrvatskoj ne postoji apsolutno ništa prioritetnije od toga da se konačno pronađu kosti Hrvata iz 1945. godine. Sve relevantne ankete pokazuju da većina Hrvata danas upravo to ističe kao najveći problem koji ih mori i tišti i prema najnovijim istraživanjima, čak 78 posto građana Hrvatske ne spava noćima jer ne znaju gdje su kosti svih ljudi nestalih famozne 1945. godine. No, zašto se zaustaviti na 1945. godini? Zašto se recimo povjerenstvo kojem će na čelu biti vjerojatno najmeritorniji za ovu problematiku, šef Domovinskog pokreta Ivan Penava, ne bi pozabavilo potragom za kostima Hrvata koji su poginuli u Prvom svjetskom ratu?
Zar su hrvatske kosti razasute od Soče, Tirola i Dolomita preko Galicije pa sve do Karpata i Soluna manje vrijedne od ovih drugih i ne zaslužuju da ih se pronađe i dostojanstveno pohrani? Ukupni hrvatski vojni gubici u Prvom svjetskom ratu iznosili su između 130 i 190 tisuća vojnika, ovisno o izvoru, a što je s kostima tisuća Hrvata u sastavu austro-ugarske vojske koji su skončali u ruskim logorima i nikad se iz njih nisu vratili?
Ili da odemo još malo dalje u povijest, što je s Hrvatima koji su poginuli sudjelujući u Austrijsko–pruskom ratu 1866. godine ili gušeći mađarsku revoluciju 1848. godine? Zar su kosti tih ljudi manje važne i njihovi potomci ne zaslužuju da ih se vrati ondje gdje pripadaju? Možemo otputovati i još malo u povijest, recimo na početak 18. stoljeća, kada je Habsburška monarhija vodila više ratova, među njima i onaj za španjolsko nasljeđe. Prema podacima povjesničara, u tim je ratovima sudjelovalo nekoliko desetaka tisuća vojnika s prostora današnje Hrvatske, a mnogi od njih kosti su ostavili na području današnje Nizozemske, Italije, Njemačke, Francuske pa i Španjolske.
Što ćemo s kostima janjičara odnosno članova elitnih postrojbi Osmanlijskog carstva od kojih su mnogi upravo bili – Hrvati! Nisu ta djeca bila ništa kriva što su ih Turci otimali iz njihovih obitelji, potom preobratili na islam da bi na kraju od njih napravili vjerojatno najbolje komandose svog doba koji su zatim na kolac nabijali možda i članove svoje obitelji. Ne smijemo zaboraviti ni pripadnike hrvatske lake konjice koja je služila za francuskog kralja Luja XIV., čiji su pripadnici skupa sa svojim konjima kosti ostavljali po cijeloj Europi, a po njoj je naziv dobila „Kravat pukovnija“.
Možemo putovati još dublje u povijest, do bitke kod Mohača, kada je u boju s Turcima poginuo velik broj Hrvata ili bitke na Krbavskom polju koja je stoljećima u kolektivnom pamćenju bila simbol nacionalne tragedije. Gdje su još borbe s Avarima, Francima, Bugarima, Bizantom tijekom srednjeg vijeka u kojima su na nedefiniranim pozicijama razasute kosti brojnih naših predaka. Zato, gospodine Penava, kada ste već prihvatili taj zadatak, apeliram na Vas da se potrudite pronaći kosti svakog Hrvata ne samo iz 1945., već i 945. godine.
FOTO arhiva
