razgovarao: Vedran Tkalec
Izađete li danas na ulicu ili prošećete gradom, velika je vjerojatnost da ćete ubrzo naletjeti na neku kladionicu ili automat klub. S druge strane, sjedite li pred televizorom ili surfate internetom, reklama o nekoj casino igri vam ne gine pa nas stoga ne čudi podatak da je broj ovisnika o kocki sve veći. Naročito nakon pandemije vezane uz koronu, odnosno „lockdowna“, za vrijeme kojeg je procvjetao online casino. Potvrdio nam je to i doc. dr. sc. Davor Bodor, Koprivničanac sa zagrebačkom adresom, ujedno i voditelj dnevne bolnice za ovisnike o kockanju u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan Zagreb. Inače, jedine takve u Hrvatskoj, koja djeluje od 2015. godine. U začetku, priča nam Bodor, imali su 50-ak ovisnika koje su liječili godišnje, a sad je ta brojka četiri puta veća. Riječ je o ljudima koji nerijetko imaju milijunske dugove, razorene brakove i obitelji, izgubljene kuće ili stanove. Problem je, dakle, sam po sebi velik, baš kao i izloženost kockanju u Hrvatskoj pa i Koprivnici, gdje se automat klubovi i kladionice nalaze na svakom uglu, a što je najgore, i pored vrtića i osnovnih škola te u prizemlju zgrada. Što o svemu tome kaže najveći stručnjak za ovisnost o kockanju u Hrvatskoj pročitajte u nastavku.
PL: Istraživanja otkrivaju da je ovisnika o kocki sve više, je li kockanje i klađenje postalo normalna stvar u Hrvata?
Nažalost, da. Oko 20 posto Hrvata sklono je igrama na sreću, a to su lutrijske igre, online casino, igre na aparatima, sportsko klađenje i tako dalje. Taj trend stalno raste i sukladno tome, sve je više ljudi u problemu. Tako dolazimo do brojke da je dva posto stanovništva, odnosno oko 50 tisuća Hrvata ovisno o kocki, a naša iskustva u dnevnoj bolnici za ovisnike govore da je tih pacijenata znatno više nego u pretpandemijsko vrijeme. Nažalost, u Hrvatskoj smo javno izloženi kockanju, imamo nekoliko stotina automat klubova i više tisuća kladionica, kockanje je prisutno kroz reklame, na društvenim mrežama, kroz sport, čak nam i nogometna liga nosi ime jedne kladionice. Nama je postalo normalno da su automat klubovi u prizemlju zgrada i da djeca svakodnevno pored njih prolaze, a normalno je i da ljudi sjednu u kafić na kavu i na automatu naprave listić. Istina, to je zabava, ali i rizik od razvoja problema i ovisnosti.
PL: Dakle, ovisnost o kocki možemo usporediti s onom o alkoholu ili cigareti?
Jedna ovisnost povećava rizik razvoja od druge ovisnosti, a naša iskustva govore da se uz kocku često veže alkohol, ali i kanabis, kokain i speed, o duhanu da ne pričamo. Tu posebno moramo obratiti pozornost na mlade, jer živimo u vremenima u kojima se oni uz kockanje socijaliziraju i druže. Njih pet-šest je u ekipi, od toga su dvojica već u ozbiljnim problemima i to je ono što znamo čuti od naših pacijenata, koji su postali ovisni upravo u tim godinama. Što se tiče same ovisnosti, veliki je problem i to što se ona kod kockara ne vidi na van, kao što se vidi kod alkoholičara. Obitelj, roditelji ili supruga živi s čovjekom, godinama se nešto događa, on kocka, gomila dugove, ne pokazuje plaću, ne plaća račune, stalno je kratak, svi vide da se nešto događa, ali ne znaju što. Kockanje nema vanjskih znakova i ta priča traje, često i predugo, jer oni koji se nama jave već su uglavnom u velikim problemima. Ne mogu više nabaviti novac, podići kredit, kod nekoga se zadužiti i onda nam se jave. Velik je broj onih koji imaju suicidalne misli, o tome razmišlja jedna trećina ovisnika, to im je često najlakši izlaz iz te ružne situacije.
PL: Kako ste i rekli, danas ne možete pogledati utakmicu ili neki film bez da vam iskoči reklama ili poziv na kockanje. Znači, reklame rade svoje?
Nažalost, zakon nije u potpunosti reguliran u nijednom pogledu tako da danas ne može proći reklamni blok bez da se u njemu ne spomene neka kladionica ili automat klub, a nismo ni svjesni koliko to sve utječe na ljude, pogotovo mlade. Tu se ne reklamira ništa dobrog, već nešto od čega se možeš ozbiljno razboljeti. Istina, zakonski je regulirano da reklama ne smije biti u emisijama za djecu i mlade, ali ta djeca gledaju i filmove i ostali sadržaj u „prime timeu“, gdje se vrte reklame koje nisu za njih.
PL: Pretpostavljamo da je online klađenje, odnosno online casino veliki problem, možda i najveći?
Online casino je pošast koja se počela razvijati i širiti za vrijeme korone. Bile su odgođene utakmice, zatvoreni klubovi i pojavio se taj online casino. Ljudi su bili doma, zatvoreni, bili su na internetu i izloženi najgorem obliku igara na sreću što se tiče razvoja ovisnosti. Ljudi koji nikada nisu igrali tada su se navukli i zato mi danas i imamo toliko pacijenata. Mnogi od tih koji su tada postali aktivni online, danas su aktivni i offline, odnosno po aparatima i automat klubovima i kod njih je došlo do erupcije koja vodi do vrlo ozbiljnih psihosocijalnih posljedica. Online casino velika je opasnost, jer je lako dostupan, jednostavno ga se može koristiti i nema mehanizma zaštite igrača. Odnosno, trošiš koliko možeš i hoćeš, bez ograničenja, ali i gdje hoćeš, jer ima onih koji, vjerovali ili ne, kockaju i na poslu.
PL: Postoji li neki registar igrača ili neka statistika koja bi nam otkrila situaciju po županijama? Odnosno, klade li se Podravci više nego Zagorci, Slavonci, Dalmatinci?
Registar ne postoji, iako su inicijative u tom smjeru postojale. No mogu komentirati strukturu naših pacijenata u dnevnoj bolnici, gdje imamo ljude i iz Koprivnice, Varaždina, ali i Dalmacije. Činjenica je da postoji veza između socioekonomskog statusa i učestalosti kockanja, ali nekog pravila nema. Ono što se viđa u Zagrebu, viđa se i u Koprivnici ili bilo kojem drugom gradu.
PL: Međutim, očigledno je da u Koprivnici imamo situaciju. Zakon nalaže da casina i automat klubovi moraju biti 500 metara udaljeni od obrazovno-odgojnih ustanova, a to kod nas nije slučaj.
U principu, tu je kao sve u redu, jer se ne gleda zračna udaljenost, već put koji vodi do nekog objekta, a koji vodi preko zebre i tako dalje. Međutim, evidentno je da imamo jednu osnovnu školu u centru grada i kad učenici iz nje izađu, prvo što vide je reklama automat kluba. Imamo i stambenu zgradu u širem centru Koprivnice, u čijem prizemlju se nalazi automat klub i opet se postavlja pitanje zakona koji nastoji zaštiti ranjive skupine, a to su maloljetnici. Umjesto zaštite, on ih svakodnevno izlaže igrama na sreću, jer u toj stambenoj zgradi žive djeca koja stalno, po nekoliko puta dnevno, gledaju izloge tog automat kluba. U neposrednoj blizini je i kafić s kladomatom. U Koprivnici vam, ako ste u širem centru grada, treba manje od pet minuta do prvog automat kluba ili kladionice. Ono što hoću reći je to da smo mi igrama na sreću preplavljeni, uplatnih mjesta danas je 15 puta više u odnosu na devedesete, krivulja oštro raste i to je problem.
PL: Koje je rješenje da se tome stane na kraj?
Rješenje postoji, to je zakonodavni okvir, a on danas priređivačima igara na sreću u Hrvatskoj ide na ruku. Vrlo je otvoren, liberalan, no notorna je činjenica da je taj zakon donesen prije više od 10 godina, a regulira tržište koje je vrlo dinamično i svakodnevno nudi nove proizvode. To zakon ne prati i to je problem.
PL: Očigledno je, ali pitat ćemo reda radi, ima li u Koprivnici previše kockarnica, kladionica, automat klubova? Je li tako i u ostalim gradovima?
Ima, rekli smo već da je ekspanzija poslovnica vrlo velika, ali Koprivnica pri tome nije nikakva iznimka. Ista stvar je u i ostalim hrvatskim gradovima.
PL: A imaju li gradovi kakve koristi od svih tih silnih poslovnica?
Na račun poreza i koncesija industrija igara na sreću isplaćuje jako veliki iznos u državni proračun i taj dio nije sporan, a sad u ovaj gospodarski dio vezan uz gradove ne bih se miješao. No rekao bih da Grad nema nikakve koristi od toga, osim što mu se eventualno isplaćuje naknada za komunalnu uslugu i takve stvari.
PL: Znači, recimo, u Gradu Koprivnici nisu mogli reći, „ne može, tu nećete otvoriti automat klub, jer je škola s druge strane ceste“? Neovisno o tome što je po zakonu sve čisto…
Mislim da ne, iako nisam sasvim siguran. Da nije sve po zakonu, taj automat klub sigurno ne bi otvorio svoja vrata, no kako smo već naveli, zakon ne propisuje zračnu udaljenost, već se gledaju neki drugi parametri.
PL: Da malo čitateljima približimo, kako izgleda liječenje jednog ovisnika o kocki. Možemo pretpostaviti da ste se nagledali i naslušali svega i svačega, jer posljedice se mjere u milijunima kuna, odnosno eura, gubicima kuća, stanova, razorenim brakovima…
Osnovno je da onoga koji nam se javi i zadržimo na liječenju, da on prihvati pomoć, jer je veliki korak uopće priznati da imate takav problem. Okosnica liječenja je grupna psihoterapija, koju provodi multidisciplinarni tim kojeg čine psihijatri, odnosno psihoterapeuti, profesorice socijalne pedagogije i psihologice. U toj grupi pacijenti jedni drugima pomažu kako prestati kockati, koje su najčešće prepreke na tom putu i tako dalje. Drugi dio je psihoedukacija, gdje prolazimo kroz najčešće teme i probleme važne za njihov oporavak, tu obavezno uključujemo i obitelji u liječenje, jer jedna ovisnost odnosi se na šest bliskih osoba. Te obitelji su, također, pod stresom, ne znaju kako se s time nositi ni što napraviti. Pokušavamo ih umiriti, ali i educirati. Takvim tempom liječenje traje barem tri mjeseca, nakon toga radimo ponovnu evaluaciju, ako kome treba dodatna pomoć. Pritom treba naglasiti da je to ambulantno liječenje, ti ljudi ne leže kod nas, oni dolaze svaki drugi dan.
PL: Posljedice ovisnika o kocki su velike, ogromne, nešto što si čovjek ne može ni zamisliti. Možete li s nama podijeliti neki primjer, slučaj?
Primjera ima mnogo i o njima nerado pričamo, no nekad treba i osvijestiti javnost pa možemo napomenuti jedan nedavni slučaj, a riječ je o pacijentici koja je ovisna o online casinu. To je žena u pedesetim godinama koja po ovisničkom obrascu kocka nekih četiri-pet godina. Sve je krenulo na temelju već spomenutih reklama koje vas zovu da se okušate, imala je neke početne dobitke i kroz šest-sedam mjeseci njezino se kockanje intenziviralo tako da je na kockanje počela trošiti svu plaću, a zatim se počela zaduživati. Prvo preko internet pozajmica, a onda i kod kamatara. U trenutku kada se problem počeo gomilati, počela je primjećivati i depresivne smetnje u smislu gubitka energije, interesa, počela se povlačiti, ali i dalje je kockala, unatoč svim lijekovima i antidepresivima. U konačnici se otkrilo da ona generira dug od nekoliko milijuna kuna. Egzistencijalno je skroz ugrozila obitelj, svi planovi su im pali u vodu, sve im se mijenjalo od temelja. Morali su sve prodavati, ljutnja unutar obitelji bila je jako velika, vjerojatno je još uvijek, ali nekako smo kroz terapije uspjeli izaći na kraj sa svime, izvukli smo je iz problema, iako i danas ima dugove, no obitelj je one akutne sanirala. Ta pacijentica je promijenila posao i živi nekako s time, iako ti dugovi neće tako brzo nestati. Poanta je da je ona danas, unatoč svemu tome, dobro.
PL: Znači, pravila nema, kockaju svi, učenici, studenti, šljakeri, menadžeri, muškarci, žene… Kakav je profil ovisnika o kocki?
Prosječna dob je oko 32, 33 godine, prosječan dug prije nekoliko je godina bio oko 30.000 eura, od tada se nije računalo, a najčešće se radi o muškarcima. Ako gledamo neki omjer, to je šest prema jedan. Što se tiče javljanja na liječenje, na 100 muškaraca nam dolazi jedna ili dvije žene, a najčešće se radi o osobama srednjoškolske razine obrazovanja. Što se tiče socioekonomskog statusa, oni koji imaju manje kockaju da bi se obogatili, oni koji imaju više kockaju radi zabave ili uzbuđenja pa kasnije svi zapadnu u probleme.
PL: Koliko godina je imao ili ima najmlađi pacijent?
U principu, najmlađi nam ima 18 godina, jer primamo isključivo punoljetne osobe. Najstariji nam ima 77 godina. Što se tiče kockanja kod maloljetnika, zadnja istraživanja, u kojima je sudjelovalo 2700 učenika, a među njima i oni iz Koprivnice, pokazuju da njih 13 posto ima ozbiljnih psiho-socijalnih posljedica uzrokovanih kockanjem, odnosno da jedna trećina svih ispitanih igra igre na sreću. To dokazuje da problemi postoje i u toj skupini građana.
PL: Kakva je uloga roditelja u svemu tome? Kako prepoznati da im dijete ima problem, što napraviti, na što se usredotočiti?
Za početak, roditelji moraju svojim primjerom pokazati kako doživljavaju igre na sreću, odnosno nije dobro kockati pred djecom, odnosno uplaćivati kladioničarski listić. S druge strane, ako primijete da im djeca kockaju, moraju se postaviti jako kritički prema tome. Također, unutar obitelji mora postojati kontrola što se tiče provođenja slobodnog vremena kod djece, jer nevjerojatno je da dijete provodi vrijeme u automat klubu ili kladionici, a da roditelj o tome nema pojma. Igranje igara na sreću ne smije se racionalizirati kao mladenački hir, kao svi to rade, kao bolje da je to nego da puši travu ili pije alkohol. I ovo je rizik, i od ovoga se može postati itekako ovisan i neki je zaključak da je uloga roditelja u svemu tome jako bitna.
OVISNOST O VIDEOIGRAMA I DRUŠTVENIM MREŽAMA
Multiplayer i igre s virtualnim identitetom vrlo su adiktogene
PL: Moramo se dotaknuti videoigara, odnosno mobitela o kojima su djeca sve ovisnija. Koji je savjet roditeljima?
Imamo kod nas i dnevnu bolnicu što se tiče ovisnosti o videoigrama, to je nešto novo. Dijagnostički, dokazana je ovisnost o videoigrama, sad se istražuju ovisnosti o društvenim mrežama i o pornografskom sadržaju. Kada pričamo o videoigrama, to je kategorija za sebe, dosta raširena, jer je i dostupnost interneta vrlo raširena. Djeca, odnosno mlađe osobe s ovim se problemom dosta teško nose, oni si videoigru postavljaju kao prioritet u odnosu na sve druge životne aktivnosti, zapuštaju školu, treninge, zapuštaju sebe u fizičkom stanju.
Osobito su adiktogene, odnosno ovisničke igre koje imaju virtualni identitet, jer „avatar“ unutar igre nudi drugačiju sliku tebe nego što je to u realnosti. Također, adiktogene su i multiplayer igre, odnosno one u kojima sudjeluje više igrača. Poruka mladima i roditeljima je da internet treba biti sredstvo za ispunjavanje obaveza i na taj način treba utjecati na kvalitetu života, a ne da sudjeluje u izgradnji identiteta. Važno je da roditelji, osobito kod mlađe djece, imaju korištenje interneta pod kontrolom i da obavezno bude vremenski ograničeno. Roditelji moraju biti puno više uključeni u život maloljetnika.
FOTO Nikola Wolf
Tekst je napisan uz potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Javnog natječaja 1/23 za raspodjelu sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – profitnih pružatelja elektroničkih publikacija za 2023. godinu
