Anica Ranilović bila je prva ravnateljica Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica, a gotovo 25 godina kasnije vratila se u taj isti Dom kao njegova korisnica. Njezino nepopravljivo zdravstveno stanje, hernija diska na tri mjesta koja joj pritišće živce i seropozitivni artritis, i nepodnošljivi bolovi do te razine da je znala gubiti svijest, bili su ključni u odluci da se vrati na mjesto koje je pomogla graditi i ustrojiti i kojim je upravljala 10 godina. Ta odluka, istaknula je, ipak nije bila laka.
– Bilo mi je jako teško, mislila sam da me se djeca hoće riješiti. Ali onda sam prespavala i potrudila se razmišljati, jer više sam misaoni tip, i shvatila sam da tu drugog rješenja nema. Ne mogu ja ostati sama s takvim problemima i u bolovima i nek’ mi se nekaj dogodi dok je kćer na poslu – napomenula je Anica. Na pitanje bi li da je danas ravnateljica nešto promijenila, rekla je da o tome nije razmišljala, no ono što bi svakako promijenila ili maknula su njeni bolovi, a u Domu ima sve što joj treba.
– Njegovateljice su izvrsne, predrage osobe, kaj god treba, tu su, vježbaju sa mnom. Sve kaj mi treba imam, pozvonim na zvonce i velim: „Deca oprostite, trebam vas“, ali nisam dosadna. U sobi sam s gospođom od 93 godine, ja imam 84 i lijepo mi je da nisam sama. Treba mi mir, čitam puno, zanima me sve, dnevnik, povijest i razmišljam kako je nekad bilo i sjećam se svega, ne bi vjerovali da se prisjećam u Novigradu gdje sam rođena svakog grma, svojih baka, sve iz mladosti – objasnila je. Za gradnju Doma kaže da je jedna posebna priča.
– To je bio jedan poseban život. Svi su pitali bude li to ubožnica ili hotel, a ja sam već svima dojadila s objašnjenjima. Svima sam govorila: „Niti bude ubožnica niti bude hotel, pogledajte okolo, pogledajte Bjelovar koji ima dva doma; jedan za hendikepirane, jedan za normalne umirovljenike koji više ne mogu biti sami i koji si žele platiti, Varaždin ima veliki dom za 260 ljudi, Čakovec ima dom za njih 200, Podravka buja i raste, za nas se svugdje čuje, mi to moramo imati, jedan pošteni dom“. Stjepan Kapusta, tadašnji predsjednik Općine Koprivnica, svašta je obećavao, ali ovo je napravio. Nazvao me jedan dan i rekao: „Čuj, ovo kaj si ti rekla, idemo delati, moramo bar polovicu toga kaj si ti rekla napraviti“ – prisjetila se Anica koja je po struci diplomirana inženjerka socijalnog rada. U to vrijeme, to je bilo novo zanimanje, fakultet još nije ni postojao kad je ona odlučila ići u tom smjeru.
Studiranje uz rad i obitelj
– Odrasla sam u Novigradu Podravskom i moj otac Ivan Mužinić mi je rekao: „Pametna si, dobra si učenica, na selu gle kak’ to sve skupa izgleda, nekaj si nađi, kaj ti se bu sviđalo“ i ja sam našla višu školu za socijalne radnike u Zagrebu. Meni je to bilo nešto posebno, jer sam jako voljela komunicirati s ljudima – istaknula je.
Tako je višu školu za socijalne radnike u Zagrebu završila 1964. godine, tri godine ranije sklopila je brak s Boltom Ranilovićem, diplomiranim inženjerom arhitekture, 1968. dobivaju kćer Jasminu, a 1970. Ivanu. Uz rad, a tada je bila direktorica Centra za socijalni rad Općine Koprivnica, a 1974. upisuje Međufakultetski studij za socijalni rad pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
– Kad su me pozvali da budem direktorica Centra za socijalni rad imala sam samo 27 godina i mislim da sam bila najmlađa direktorica ikada na području Koprivnice. Bilo je teško raditi i studirati uz dvoje male djece. Ali rekla sam si: „Tu rukovode neki ljudi koji tek završavaju nekakve škole, nebu to tak, ja idem dalje, ja to mogu, ja to hoću“. U devet navečer sam cure spremila spavati i išla učiti, polagala sam ispite, dobila dvojku i bila sam presretna, samo da idem i da dobijem diplomu. Muž je dobro to prihvatio, uvijek je došao po mene, a bio je zadovoljan i jer su veći novci bili u pitanju. Diplomirala sam 1980. s temom izgradnje doma za starije – napomenula je Anica koja se danas voli prisjećati svoje karijere i kao socijalne radnice i kao ravnateljice doma. Istaknula je da je zanimanje socijalnog radnika bilo opasno, na teren su uvijek išli po dvoje i svi su se najviše bojali pasa. Bilo je i slučajeva kad bi ju usred kuhanja ručka znali zvati da dođe na policiju zbog pojedinog slučaja. I posao ravnateljice imao je izazove.
Nedostatak kadra
– Izgradila se samo prva faza Doma, jer za drugu nije bilo novaca, inflacija je pojela sve. Ključeve sam dobila 1. ožujka 1991. godine, a prvi stanari stigli su nam mjesec dana kasnije. Svi su se divili našem Domu. Imala sam jednu odličnu ekipu, a najteže sam pronašla glavnog kuhara i onda ljudi vele: „Kaj se čudiš, tak je bilo prije, a danas je još gore jer sve ode van ili na more“. Ogromna je razlika Doma nekad i sada, temelji su ostali isti. Mi smo uveli i pedikera, frizera, kafić, proslave rođendana, dolazila su nam dječica sa svojim programima. No, danas je puno više ljudi, napravila se i druga faza, ima 276 korisnika, no i danas nedostaje kadar i to dobro plaćeni kadar – zaključila je Anica.
FOTO Antun Bobonj
