Mihael Mladen (25) vratio se u Nogometni klub Radnik nakon polusezone provedene na Islandu. Bivši napadač Slaven Belupa prošlog je ljeta u sklopu nesvakidašnjeg transfera otišao na daleki sjever Europe, u Keflavik, gdje je stekao toliko novih iskustava da sva možda ne bi stala u jednu knjigu. Ali, u jednom većem intervjuu možemo proći kroz ona najvažnija…
PL: Nakon šest mjeseci vratio si se u Radnik, uz koji si vezan cijelu karijeru i u kojem si napravio prve nogometne korake. Ovo ti je treći seniorski mandat u klubu… Kako se osjećaš po povratku u Križevce?
– Osjećaj je kao da nikada nisam niti otišao iz kluba. Tijekom tih nekoliko godina koje sam proveo u Radniku, svi su mi postali veliki prijatelji i podrška. Kada sam se vratio kući, trener Milinović i uprava dozvolili su mi da treniram s ekipom i mislim da se moj povratak priželjkivao. Zahvaljujući predsjedniku kluba Črčeku i potpredsjedniku Mijiću, on je i realiziran. Vjerujem da će ovo biti još jedna uspješna polusezona Radnika u Drugoj nogometnoj ligi.
PL: Odlazak jednog hrvatskog nogometaša na Island prava je rijetkost. Opiši nam malo transfer u Keflavik.
– Zapravo su bila dva pokušaja mog odlaska tamo. Prvo me u ožujku prošle godine kontaktirao moj bivši trener Medenjak, koji vodi Keflavikove juniore, ali Radnik se tada borio se za vrh i ulazak u višu ligu, stoga sam odlučio odbiti ponudu. Po završetku sezone opet se pojavila ideja o Islandu, kontaktirao me Keflavikov sportski direktor, inače Hrvat, i ključne stvari brzo smo se dogovorili kroz telefonske pozive i mailove. Zbog ozljeda im je pod hitno trebao napadač i ponudili su sve što su mogli za moj dolazak. Uz plaću i bonuse za golove, osigurali su mi smještaj, hranu i automobil, poslali mi avionsku kartu i na meni je bilo samo da sjednem u avion. Kada sam došao, osjećao sam se kao predsjednik, svi su se angažirali oko mene. Zaista sjajni uvjeti koje su mi ponudili ipak nisu bili presudni. Želio sam iskusiti kako je to igrati negdje vani, a Island me silno privukao kao zemlja. Sada mogu reći da je sve što mi je obećano i što sam očekivao ispunjeno.
PL: Možeš li nam otkriti više o Islandu?
– Island je priča za sebe, nešto što se mora doživjeti da bi se shvatilo koliko je on fantastičan. Najveći problem bio mi je s ljetnih vrućina kod nas doći tamo i obući zimsku jaknu, a i kiša je padala skoro svaki dan. Tamo je vrijeme zaista zeznuto, išao sam u trgovinu i bilo je hladno, a pet minuta kasnije svukao sam se u kratku majicu. Što se tiče hrane i kulture, Island je puno toga povukao od Amerike. Pomalo apsurdno, ali od hrane bih svakako izdvojio hot dog, jer kažu da s Islanda ne smiješ otići, a da ne probaš taj njihov specijalitet. Specijaliteti kitovog mesa, s druge strane, nešto su najgore što sam u životu pojeo. Kava je, na primjer, Islanđanima kao voda, pije se uvijek i svugdje, pa čak i tijekom poluvremena utakmica. Najzanimljivije od svega, ona se uglavnom ne plaća, čak niti u restoranima.
PL: A kakvi su ljudi? Zemlja je, što također treba istaknuti, puna prirodnim bogatstvima?
– Island je radi svoje klime pomalo depresivan, što se održava i na ljude. Islanđani su dosta hladni, oni ne prakticiraju pozdravljanje, već odmah kreću u razgovor. Život je usporen, sasvim je normalno voziti 30 km/h, nema pretjecanja, nema kršenja zakona, policija ne nosi pištolje, ljudi ne zaključavaju aute niti kuće. Dakle, definitivno je istina da je Island najsigurnija zemlja na svijetu, i sam sam se tako osjećao. Prepuna je prirodnih fenomena. Sve što sam ikada htio vidjeti vidio sam tamo. Uz gejzire, Island ima mnogo slapova, kažu da čak oko 10 tisuća njih, a ima i ledenjaka, vulkana… Ja sam imao tu sreću da je jedan tada eruptirao pa sam iz spavaće sobe kroz prozor gledao erupciju u susjednom Grindaviku. Početkom rujna pojavila se i polarna svjetlost, poznata Aurora, a doživio sam i snijeg u kolovozu. Kada sam tek došao na Island, avion mi je sletio u noći, a vani je bio dan. Prvih mjesec dana mraka uopće nije bilo, morao sam gledati na sat kada je vrijeme za spavanje!
PL: Kako te prihvatila ekipa iz svlačionice?
– Koliko god Islanđani izgledali hladno i nepristupačno, ubrzo sam shvatio da su zapravo vrlo opušteni, veliki zafrkanti, što je meni u potpunosti odgovaralo jer sam i sam takav. Od prvog dana stvarno mi je svaki pojedinac pomogao da se uklopim najbolje moguće. Jezične barijere nije bilo, odlično pričam engleski, a tamo je engleski drugi službeni jezik uz islandski. Suigrači su obožavali učiti hrvatske riječi, do te razine da su ih počeli koristiti i tijekom utakmica. Izgovor mog imena bio im je baš težak, stoga sam već od prvog dana dobivao mnoga imena, a najčešće je to bilo Mike.
PL: U ligi, koju opisuješ kao napadački otvoreniju od našeg HNL-a, zabio si šest golova i postao najbolji strijelac ekipe. Na kraju sezone drugo mjesto – malo je nedostajalo za pobjedu u kvalifikacijama i ulazak u prvu ligu?
– Da, prije mojeg dolaska klub je dosta loše stajao na tablici s obzirom na njihove ciljeve. Ako uzmem u obzir da smo do kraja sezone uspjeli doći nadomak prvog mjesta, mislim da sam dosta pomogao, ne isključivo golovima, već svojom igrom za ekipu, s obzirom na to da mogu pokriti više pozicija u igri, što je njima bilo izrazito bitno zbog mnogobrojnih ozljeda suigrača. Bilo smo na korak do prvog mjesta i direktnog ulaska u prvi rang islandskog nogometa, no u ključnim utakmicama jednostavno nam nije išlo. Bile su dvije šanse da osiguramo prvo mjesto, obje smo prokockali, a u konačnici smo i u kvalifikacijama, rekao bih nezasluženo, izgubili 0:1. Nažalost, sve je to dio nogometa i Keflavik će se morati još jednu godinu boriti za povratak u najviši rang, a ja ne sumnjam da će ga u konačnici i izboriti.
PL: I sada si, evo, opet u svom kraju. Vratimo se, stoga, na početak. Nakon prvih koraka u Radniku, odlaziš u Slaven, gdje si kasnije napredovao do seniora?
– Nakon završene osnovne škole, upisao sam srednju školu u Koprivnici te nastavio trenirati u Slavenu i prošao njihovu školu nogometa. S nepunih 18 godina debitirao sam i za prvu ekipu u 1. HNL, što je zasigurno bio moj najljepši trenutak u plavom dresu i ostvarenje dječačkog sna da jednog dana nastupim u najvećem rangu hrvatskog nogometa.
PL: Kasnije si u potrazi za minutažom odlazio na posudbe, a u ljeto 2021. pojačao Mladost iz Ždralova, i to na poziv sadašnjeg trenera Slavena – Marija Kovačevića… Mnogo iskustva skupio si za nekog tko, možemo reći, još nije ni na sredini karijere. Koji ti je najdraži trenutak dosadašnjeg nogometnog puta?
– Izdvojio bih sve trofeje i uspjehe koje sam postigao s Radnikom, ipak je to moj klub i moj grad. S Radnikom sam u jednoj sezoni osvojio prvenstvo, Kup, a šlag na tortu bio je kada smo velikim preokretom protiv Slavonije iz Požege izborili ulazak u 2. NL. Nakon toga uslijedio je povijesni uspjeh kluba, pobjeda u 1/16 finala Hrvatskog kupa protiv prošlogodišnjeg finalista Šibenika. Tada sam postigao i svoje najdraže golove pred punim križevačkim stadionom. Stvarno je bilo predivno i emotivno vidjeti sve te navijače kako slave.
PL: Na kraju, kakvi su planovi za budućnost?
– Moj cilj u budućnosti je svakako opet probati igrati u inozemstvu, no o tome ću razmišljati kada za to dođe vrijeme. Preda mnom je proljetni dio sezone u Radniku i trenutno je fokus isključivo na tome. Cilj je jasan, ostvariti što bolji plasman na tablici i pokušati izboriti ligu više. Vjerujem u potencijal ove ekipe i ako ćemo igrati pametno i kako znamo, rezultati će doći sami.
FOTO privatna arhiva
