Ivan Orejaš iz Križevaca zaređen je za đakona pa će Križevčani zahvaljujući njemu u idućoj godini imati mladomisnika. Na blagdan utemeljitelja njegove Družbe Misionara Krvi Kristove, svetog Gašpara del Bufala, zaredio ga je dubrovački biskup Roko Glasnović. Put prema svećeničkom pozivu, kaže Ivan, započeo je još od malih nogu.
– Prije svega, želio bih istaknuti odgoj i životni primjer mojih roditelja, Kate i Đure, koji su u meni usadili onu živu vjeru i učili me osobnom odnosu s Gospodinom. Kroz iskustvo ministriranja na svetim misama, kako sam bio blizu oltara, imao sam priliku promatrati svećenike u križevačkim župama pa mogu reći da su roditelji i župnici bili ti posrednici po kojima je Gospodin otvorio moje srce da počnem razmišljati o svećeništvu – rekao je Ivan. Kroz odrastanje i mladost, dodaje, podosta se udaljio od vjere, kako bi bio poput ostalih, iskusio ono što svijet ima „u svojoj ponudi“.
– Međutim, kroz takav grešan život u meni su se pojavila pitanja o smislu postojanja i problemu kratkotrajnosti ljudskog života. Upravo su me te nutarnje krize ponovno vratile na izvore od kuda je sve počelo i tako sam odlučio upisati Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, kako bih kao teolog služio Bogu i drugima. U propitivanju, koje je trajalo dvije godine, taj poziv koji sam još kao dijete osjetio sve je više postajao jasniji i konkretniji – ističe. Nakon konačne odluke da želi biti svećenik, Ivan je shvatio da je važno otići u određenu redovničku ustanovu ili družbu kako bi imao realno iskustvo života u zajednici i tako je odabrao Družbu Misionara Krvi Kristove.
– To je donekle nova zajednica na ovim prostorima, ne obiluje mnogim članovima te u svojoj formaciji koristi personalizirani pristup koji kandidatima dopušta osoban rast i razvitak. I naziv Družbe me osvojio jer biti misionar Kristove Krvi, donositi to sredstvo spasenja i otkupljenja drugima koji su u potrebi, bila je moja nutarnja, ponekad i nesvjesna težnja, koju sam posvijestio ulaskom u zajednicu – kaže Ivan. Roditelji, dva brata i sestra bili su mu velika podrška kroz cijeli proces propitivanja, molitve i razlučivanja.
– Moja konačna odluka u najbližima je pobudila veoma pozitivnu reakciju, ali nije nedostajalo oproštajnih suza kad sam prije šest godina odlazio u Družbu, jer su shvatili kako me na jedan način „gube“. Međutim, uvijek kada se vratim u Križevce, u svojoj obitelji pronalazim sigurnost, ljubav i poticaj za dalje. Kako sam druželjubiva i otvorena osoba te imam širok krug prijatelja, reakcije su bile veoma zanimljive, ali i različite. Neki od njih govorili su kako me uopće ne vide kao svećenika i da to nije za mene. Kod drugih je to izazvalo zanimanje za duhovne i teološke teme te su pokušavali shvatiti otkud dopire ta moja želja za svećeništvom – zaključio je Ivan Orejaš.
FOTO Ustupio Ivan Orejaš
