piše: Stjepko Gambiroža
Prošlog tjedna možda nam je promakla vijest kako jedna europska zemlja dob za odlazak u mirovinu povećava na 70 godina. Riječ je o Danskoj, čiji je parlament usvojio zakon po kojem će se kroz petnaestak godina u mirovinu ići s navršenih 70 godina, bilo da je riječ o ženama ili muškarcima. Kod nas je situacija ipak još uvijek nešto bolja pa muškarci u starosnu mirovinu idu sa 65, a žene sa 63 godine i devet mjeseci ili ako imaju 41 godinu staža mirovinskog osiguranja.
To znači da prosječni građanin Hrvatske koji dočeka starosnu mirovinu može očekivati nešto više od deset godina života nakon odlaska u penziju, pošto je očekivano trajanje života kod muškarca 75,4 godine, a prosječna građanka Hrvatske će u penziji uživati i dosta duže, odnosno 18 godina, pošto je očekivano trajanje života kod žene u Hrvatskoj 81,8 godina. Ne treba biti posebno pametan kako bi se zaključilo da stanovništvo ne samo u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europskoj uniji postaje sve starije. Udio stanovnika starih 80 godina i više u Europskoj uniji bio je 3,7 posto, a samo dva desetljeća kasnije, odnosno 2023. godine iznosio je okruglih 6 posto. Pretpostavlja se da će udio osamdesetogodišnjaka i starijih do 2070. godine u Europskoj uniji biti čak 13 posto, a nije teško zamisliti da će se zbog toga u budućnosti i povećavati dob za odlazak u mirovinu.
Za koje desetljeće ćemo tako ako poživimo možda gledati 75-godišnjake kako kopaju kanale i 72-godišnjakinje kako rade na blagajnama trgovina. Ako ih u međuvremenu ne zamijene roboti. Imat ćemo liječnike od 80 godina koji operiraju slijepa crijeva i svojim vršnjacima stavljaju umjetne kukove i sudske zapisničarke od 77 godina koje pišu spise. Ako ih u međuvremenu ne zamijeni umjetna inteligencija koja će automatski u spis unositi ono što sudac ili sutkinja pomisli.
Pitanje je zapravo koji će sve to poslovi ostati dostupni za nas ljude 2070. godine, kada će gotovo svaki osmi stanovnik imati 80 ili više godina. Možda neke sljedeće generacije dožive nedosanjanu utopiju da uopće neće morati raditi, već će sve poslove za njih obavljati roboti, kiborzi i ostali oblici umjetne inteligencije kakve smo do sada gledali u SF filmovima. Možda će 75-godišnjem kopaču kanala posao biti samo da nekom stroju izda zapovijedi i precizno ga uputi što da radi, a on će se za to vrijeme moći rashladiti ledenom pivom. Ako ga isti taj stroj zbog te pive automatski ne prijavi šefu jer je tako programiran pa vremešni kopač kanala ostane bez posla jer pije na radnom mjestu, a mašina ga je cinkala.
A možda ćemo za koje desetljeće ići ravno s posla na groblje, baš kao što se uglavnom i išlo u prvoj zemlji koja je još potkraj 19. stoljeća uvela mirovinski sustav kakav danas poznajemo. Bilo je to Njemačko carstvo pod čuvenim kancelarom Ottom von Bismarckom koji je prvi uveo državni mirovinski sustav s financiranjem putem doprinosa radnika i poslodavaca. Dob za umirovljenje i tada je u početku bila 70 godina, a zanimljiv je podatak da je očekivani vijek za one rođene u Njemačkoj tog doba bio tek nešto preko 40 godina. Činjenica je da je na tu kratkoću prosječnog životnog vijeka bitno utjecala činjenica da je tada bila visoka smrtnost dojenčadi i djece, a onaj koji je preživio prvih nekoliko godina, imao je solidne šanse dogurati do tada duboke starosti od šezdesetak godina. Za koje desetljeće će u toj dobi radna snaga možda tek dosezati punu zrelost, a za puni radni staž će trebati šezdeset, možda i sedamdeset godina rada.
