Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije
JEDAN OD NAJVEĆIH KOPRIVNIČKIH HRVAČA ZAKLJUČIO KARIJERU DUGU DVA DESETLJEĆA

Sandro Frankol: “Bilo je puno odricanja, ali ne žalim za ničim, iako me jedna medalja još i danas muči”

razgovarao: Vedran Tkalec

Kada netko osvoji 15 naslova državnog prvaka u seniorskoj konkurenciji i puno više od toga u mlađim kategorijama, pet puta sudjeluje na Europskim i dvaput na Svjetskim prvenstvima, a dvaput ga proglase i najboljim hrvačem nacionalne Premijer lige, tada se za tu osobu bez razmišljanja može reći da je imala karijeru za poželjeti. Sve to odnosi se na Sandra Frankola, 32-godišnjeg Koprivničanca koji se pretprošlog vikenda oprostio od sporta u kojem je aktivno sudjelovao više od 20 godina. Iza njega je velika, strašna karijera, pamtit ćemo ga kao jednog od najboljih podravskih hrvača ikada, a u prilog tome ne idu samo medalje i priznanja koja je osvojio, već i poštovanja od suboraca diljem Lijepe naše pa i opširnije.

Prvo natjecanje bilo mu je prvo izdanje Zlatnog pijetla, a sve je završilo zadnjim premijerligaškim kolom u varaždinskoj Vindiji, klubu kojem je posvetio zadnje desetljeće karijere. Kako i sam kaže, bilo je emotivno, gutao je knedle u grlu tijekom oproštaja, ali svemu jednom mora doći pa kraj pa tako i natjecanjima. Nije bilo lako donijeti odluku, ipak je ove godine postao dvostruki prvak Hrvatske, no crtu je morao podvući. Kaže da se već godinu dana bori s treninzima, putovanjima, poslom, ljudima, teško mu je i naporno sve uskladiti pa je donio jedinu razumnu odluku.

– Hrvanje je bazni sport, težak i naporan, odricanja su svakodnevna i ako želiš biti na vrhu kao što sam godinama bio, od ničega ne smiješ odustati. Ja si to više ne mogu priuštiti i morao sam negdje presjeći. Nije da je nedostajalo želje ili motiva, to me uvijek vodilo do pobjede, ali već su pomalo godine tu, a i puno je drugih obaveza. Privatni i poslovni život više ne mogu patiti, ne mogu se odricati toliko koliko bih morao, bavim se obiteljskim biznisom i došlo je vrijeme da se više posvetim tome. Svaki dan radim od osam do 17 sati, nakon toga bih trebao prema Varaždinu na trening, a tu su i natjecanja. Kroz 20 vikenda imamo ligaška natjecanja, dva-tri vikenda prvenstva Hrvatske, desetak vikenda oduzme mi posao, jer putujemo po festivalima širom Hrvatske, a kad se sve to zbroji, rijetko koji vikend sam slobodan. Doma sam praktički bio samo za Božić i zato sam jako cijenio svaki slobodan vikend. Sad bude toga, nadam se, više – pojasnio je.

MN: Nema više švercanja

Osim toga, dodaje, vrijeme je i za neke nove klince, koji su gladni i željni uspjeha.

– Došle su mlađe generacije, neki novi klinci i nema više, da se tako izrazim, švercanja. Hrvaš protiv momaka koji imaju 23, 24 godine, to više nisu klinci, svaki dan treniraju, skautiraju te, jedva čekaju meč, a ja, s druge strane, ne mogu više svaki dan trenirati pa umjesto dvorane izaberem izradu 50 komada kožnih remena za sajam u Gospiću i onda se to u borbi osjeti. Mogu ja dobiti prvu rundu na iskustvo i na temelju nekih caka, ali dalje je problem. Zato sam puno borbi pri kraju karijere odradio u prvih 30-ak sekundi – priča nam Frankol i dodaje da je natjecateljski dio završio, ali da će i dalje otići tu i tamo na koji trening. Trenerski život zasad ga ne zanima jer i on zahtijeva puno odricanja i ozbiljnosti, za što trenutno nema vremena. Kao što smo u uvodu napomenuli, prve hrvačko korake napravio je u Podravki. Trenirao je 10 godina, uživao u svakom treningu i trenutku, no onda je došlo vrijeme za promjenu.

– Podravka je odlično posložena kada su u pitanju mlađe kategorije, to je sve na visokoj razini. Međutim, u moje doba, na prelasku u seniore, nisam imao sparing partnera, nije bilo idealnih uvjeta za seniore, nije bilo toliko natjecanja i onda sam spletom okolnosti završio u Vindiji. Tamo sam išao u srednju školu, odradio s njima par treninga i vidio da su dobro posloženi. Jedno vrijeme imao sam dvojnu registraciju, ekipno sam hrvao za Vindiju, pojedinačno za Podravku, to je trajalo oko dvije godine nakon čega sam se odlučio posvetiti samo varaždinskom klubu – prisjetio se.

MN: Hrvao zbog ljubavi, ne novaca

Inače, kroz karijeru je branio boje četiriju hrvatskih klubova, osim Podravke i Vindije, to su PIK Vrbovec i zagrebačka Lika. Također, jedno je vrijeme hrvao u njemačkoj Bundesligi za ASC Bindlach iz Nuremberga te za austrijski KSV Gotzis. Riječ je o gradu u neposrednoj blizini švicarske granice i prisjeća se koliko je tada bilo naporno. Istina, tamo je uspio nešto i zaraditi, ali ističe kako je svaki euro bio itekako odrađen. Općenito gledano, hrvanje je sport u kojem nema neke zarade, barem ne u hrvatskim okvirima.

– Prije svega, trenirao sam hrvanje zbog ljubavi, a ne novaca. Što se tiče financija, više-manje ovisiš o sebi. Istina, dobijete dnevnicu dok idete na turnir, ali treba natočiti auto, treba nešto pojesti, vratiti kile, i sve brzo ode. S druge strane, u Austriji i Njemačkoj nešto se moglo zaraditi. Tamo je bila dobra financijska injekcija, ali sam se napatio i puno žrtvovao. Primjerice, liga u Austriji traje tri mjeseca svaki vikend, a to znači da sam svaki petak letio avionom gore, ponedjeljak se vraćao, preko tjedna radio i trenirao i nisam uopće imao slobodnog vremena. Tako da je svaki taj euro bio itekako zaslužen. Ali kažem, nisam hrvao za novce, cilj mi je bio okušati se vani. Bilo je to super iskustvo i sklopio sam prijateljstva za cijeli život – s ponosom ističe. Sukladno rezultatima, Frankol je bio reprezentativac i proputovao je mnogo toga.

– Da, godinama, ali uglavnom u kadetskim i juniorskim uzrastima. Bio sam na puno natjecanja i prvenstava i sve to ojačalo me za cijeli život. Divne su to uspomene koje nikad neću zaboraviti. Kombijem smo prošli cijelu Europu. U Latviji mi je bilo prvo Europsko prvenstvo, u Gruziju smo došli za vrijeme građanskog rata, bio sam i u Dagestanu, tamo je kaos, jad i bijeda, sve rastureno, ljudi jedva žive, ali svi su ludi za hrvanjem i dvorana im je prava arena, dupkom krcata je bila. Kažem, to su uspomene za cijeli život – napominje i dodaje da za jednom medaljom posebno žali.

MN: Žali za jednom medaljom

– Bilo je natjecanje u Gruziji i imao sam priliku osvojiti medalju koju Hrvatska nikad prije nije osvojila. Borio sam se protiv Španjolca, vodio sam velikom razlikom i želja za pobjedom bila je velika jer sam znao da mi se ždrijeb otvorio. Želio sam što prije završiti, toliko sam silio da sam pao izvan borilišta na leđa, moj rival je dobio bodove i ni kriv ni dužan izjednačio rezultat, a na kraju je i slavio iako smo bili izjednačeni. Naime, pri izjednačenom rezultatu u hrvanju pobjednik je onaj koji zadnji dobije bodove. Ne mogu opisati koliko sam bio razočaran, jer bih se nakon toga borio za broncu protiv dečka kojeg sam dobio na svim kontrolnim natjecanjima, osam puta sam ga pobijedio do tada i opet bih. Međutim, pao mi je mrak na oči, taj poraz me još danas muči, ali jednostavno sam izgorio od želje za pobjedom i to je bila velika škola. Osim toga, za ničim drugim ne žalim, imao sam karijeru za poželjeti, iako sam možda mogao i mrvicu više napraviti – smatra. S druge strane, osvojio je hrpu medalja i naslova, ali najdraži je, ipak, izdvojio.

– Ne znam točno koja je godina bila, ali bio sam istovremeno i juniorski i seniorski prvak Hrvatske, a to se ne događa tako često. Također, ove sam godine uzeo dva naslova, slobodni i grčko-rimski stil. Za one koji ne znaju, u grčko-rimskom stilu dozvoljena je borba samo iznad pojasa, a u slobodnom stilu uključene su i noge i tu je puno više izbora i opcija. To su posljednji trofeji koje ću uvijek pamtiti – izdvojio je. Velika karijera sa sobom nosi i ljude koji su za nju zaslužni. Frankol je kroz dva desetljeća surađivao s mnogima i ta lista bila bi poduža, no nekoliko je imena ipak podcrtao.

MN: Velika podrška roditelja

– To su treneri reprezentacije u mlađim kategorijama, Tomislav Vukelić i olimpijski pobjednik Vlado Lisjak s kojim sam odradio nekoliko Europskih i Svjetskih prvenstava. Jasno, ne smijem zaboraviti one s kojima je sve počeo, to su podravkaši Blažeković, Mihalec, Begović i Šprem te zadnja ekipa iz Varaždina, s kojima je suradnja bila na visokoj razini više od 15 godina. Tu bih izdvojio upravu kluba Peru Panića, Alena Runca i Gordana Siročića te trenera Andriju Barića. Također, zahvaljujem i liječnicima koji su brinuli za moje zdravlje kako bi karijera završila bez ozbiljnijih ozljeda, trenerima drugih klubova, sucima i svima koji su me podržali svaki put kad bi izašao na strunjaču – pobrojao je one na koje je uvijek mogao računati. Jasno, tu je i obitelj. Prije svih otac Darko Frankol, koji je odigrao veliku ulogu.

– Da, on je bio podrška sa svih strana, a ne samo kao trener. Puno me puta vozio na treninge, čak i u Mađarsku, kako bi odradio dobre sparing partnere, to je trajalo godinama. Puno se odricao, davao sve za mene i brata. Svakako treba spomenuti i mamu. Nije joj bilo lako. Buraz i ja svaki na svom režimu, svojoj dijeti, on jede jedno, ja drugo, tu je i stari koji želi nešto konkretno, tako da je morala raditi tri menija. I tako nekoliko mjeseci kroz desetak godina. Dakle, roditeljima nije bilo lako i zahvalan sam im na svemu. Baš kao i supruzi Emmi, ona je bila velika podrška u drugom dijelu karijere i vjerujem da je odahnula sada kad sam se oprostio – sa smiješkom je poručio. Svjestan je da ga sad čekaju novi, drugačiji izazovi i nešto više slobodnog vremena. Posvetit će ga poslu i supruzi, no tvrdi, ne sumnja da će svako malo nešto uskočiti, jer ne može mirovati nekoliko dana u komadu.

– Jednostavno sam takav, ali sad ću se morati naviknuti na nove okolnosti. Bacit ću se ozbiljnije na posao, podići ću ljestvicu, ali još ni sam ne znam što me čeka. Od svega ovoga još mi se nisu slegli dojmovi i vidjet ću što vrijeme nosi. Drago mi je da je ta hrvačka karijera bila uspješna, sad me čekaju novi izazovi i spreman sam – zaključio je Sandro Frankol, jedan od najvećih koprivničkih boraca ikada.

Sada će više vremena imati za obitelj i suprugu Emmu

NEMA STRAHA ZA BUDUĆNOST HRVANJA U KOPRIVNICI

Lončarić i treneri rade odličan posao, jaki turniri idu tome u prilog

S obzirom na to da je prve korake, ali i veliki dio karijere proveo u Koprivnici, pitali smo Sandra što kaže o matičnom klubu, koji svake godine reda vrlo dobre rezultate. Podravka ima dobre klince, ima dobre cure i straha za budućnost sigurno nema. Hrvanje je u zadnje vrijeme jako napredovalo u Hrvatskoj pa tako i u Koprivnici i preporučio bih ovaj sport svakome, jer je baza za sve ostalo. U moje vrijeme treneri su negdje radili i nisu se mogli maksimalno posvetiti hrvanju, sad Podravka u klubu ima čovjeka koji je skroz unutra, maksimalno angažiran od 0 do 24 sata i stalno na usluzi, to je moj prijatelj Ivan Lončarić. Ima uz sebe dobre trenere, dobro rade i sve to izlazi na vidjelo. Eto, imamo sad i novi turnir Zlatnu kokicu, a tu je već standardno Zlatni pijetao, jedan od najjačih europskih turnira koji je svima koji nešto znače u ovome sportu obavezno u kalendaru. Mnogi ne znaju da su na Zlatnom pijetlu hrvali klinci koji su kasnije osvajali medalje na Svjetskim i Europskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. To je vrlo važan turnir, koji ide u prilog tezi da se u Koprivnici dobro radi.

FOTO Nikola Wolf

Halo, Podravski!

Imate priču, vijest, fotku ili video?
Nešto vas muči ili želite nešto/nekoga pohvaliti?
Javite nam se!

ZAKLJUČAO SE I IZGUBIO KLJUČ

Umirovljenik ne može izaći iz kuće. Vatrogasci i policija na terenu

OBAVIJEST KUPCIMA

Poznati trgovački lanac: “Ako ste kupili ovaj proizvod, molimo da nam se javite s računom”

svojim rukama stvara čaroliju

FOTO/VIDEO Iz Anitine radionice već dvije godine izlaze vještice i vile

EURO KVALIFIKACIJE

FOTO Sjajna atmosfera! Puna dvorana bodri Hrvatsku na putu prema Europskom prvenstvu

KALINOVČANKA SE BAVI IZRADOM PREPOZNATLJIVIH SUVENIRA

FOTO/VIDEO Jasminka Miklić prodaje pijesak. Turistima je postao omiljeni suvenir

GUME, MJEŠOVITI OTPAD, NEMA ČEGA NEMA, UNATOČ JASNOJ ZABRANI

VIDEO Šume su pune smeća, čitatelj nam otkrio još jednu kritičnu lokaciju


Search

Upišite pojam koji želite pretraživati