Razgovarao Ivica Barać
Kad se priča o problemima umirovljenika, nemoguće je zaobići Željka Šempera, Koprivničanca, bivšeg Podravkaša, bivšeg saborskog zastupnika, a sada člana Predsjedništva Hrvatske stranke umirovljenika. Idejni je začetnik i sukreator mnogih umirovljeničkih politika koje su, na ovaj ili onaj način, ušle u postojeće zakone. Sudjelovao je i u kreiranju modela obiteljskih mirovina, a proteklih dana Vlada ga je predstavila u nešto izmijenjenom sadržaju.
PL: Ovih dana premijer Plenković, ministar Piletić i Hrelja iz HSU-a prezentirali su novi model obiteljskih mirovina. Kakvo je vaše mišljenje o tom prijedlogu rješenja tog problema?
– Mogu samo reći: „Konačno“! Predugo traje naša borba za rješenje jedne od najvećih nepravdi u mirovinskom sustavu Hrvatske. Dosad je ova kategorija umirovljenika bila teško oštećena, jer su bračni partneri ukupno 70, 80 i više godina uplaćivali doprinose u mirovinske fondove. U slučaju smrti jednog od njih po dosadašnjem ZOMO-u preživjeli partner uglavnom pada u zonu siromaštva, jer u svakom slučaju gubi se jedna mirovina. Primjerice, preživjela supruga (u obiteljskoj mirovini su 93 posto žene) je mogla birati: ostati na svojoj osobnoj mirovini ili uzeti 70 posto mirovine preminulog supruga, ako joj je to bilo povoljnije, ali gubi svoju mirovinu.
Još prije šest, sedam godina izradio sam novi model obiteljskih mirovina, a kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe bio inicijator formiranja radne skupine za obiteljske mirovine. Dolaskom pandemije sve je bilo odgođeno, radile su se analize kako je to riješeno u susjednim državama. Moj model je bio pravedan, uvažavao je broj godina u mirovini, jer nije isto, ako netko uživa u mirovini 20 godina ili premine nakon godinu dana. Ovo predloženo rješenje je rezultat kompromisa između Hrelje i Vlade, moglo je biti i bolje, ali ipak je značajan pomak za sve korisnike obiteljskih mirovina. Postotak je povećan sa 70 na 77 posto, što znači povećanje sadašnjih obiteljskih mirovina od 1.1.2023. za 10 posto. Druga varijanta je, da supruga uz osobnu mirovinu dobije 27 posto obiteljske (ne osobne) mirovine, što će biti prosječno povećanje od 500 kuna.
PL: Dobro, a kakav je život umirovljenika u Hrvatskoj danas, a kakav je bio, recimo prije 20-ak godina kada je krenula glasovita mirovinska reforma (1999. godine op.a.)? Je li ona donijela boljitak umirovljenicima?
– Mirovina je stečeno pravo zarađeno uplatom doprinosa, pa prema tome visina mirovine zavisi od plaće i broja godina mirovinskog staža. Ipak, kod izračuna mirovine najvažniji je aktualni Zakon o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koji je u primjeni od 1. siječnja 1999. godine, koji je svojim restriktivnim odredbama u ovih 23 godine teško oštetio sada već više od 900 tisuća novih umirovljenika. Po starom Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju (ZOMIO) u izračun mirovine kao osnovica ulazio je prosjek plaća u 10 uzastopno najpovoljnijih godina u radnom vijeku. Za starosnu mirovinu uzimalo se 85 posto osnovice, a za prijevremenu starosnu mirovinu uzimalo se 75 posto osnovice. Novom mirovinskom reformom izračun mirovine zasniva se na bodovnom sustavu i komparaciji godišnje bruto plaće, vrijednosnim bodovima, polaznim i mirovinskim faktorima, gdje se dobivaju osobni bodovi.
Ti osobni bodovi množe se s aktualnom vrijednosti mirovine (AVM) i dobije se mirovina. Tu je važno naglasiti, da je Vlada RH pogrešno izračunala prvu AVM 1. siječnja 1999. čime su „novi“ umirovljenici dosad oštećeni za 31 milijardu kuna. Zbog takve reforme danas prosječna hrvatska plaća je u travnju prema ZOMO-u iznosila 2707 kuna, a prosječna neto plaća za ožujak 7607 kuna. Udio mirovine u plaći iznosi mizernih 35,59 posto, nikad niže u Hrvatskoj, a što je i najmanji udio ne samo u članicama EU, već i u republikama bivše države.
PL: Koji su bili glavni problemi koji su u pitanje doveli održivost mirovinskog sustava i bili uzroci za takvu mirovinsku reformu?
– Problemi u mirovinskom sustavu RH krenuli su već u prvih desetak godina naše države. Još 1990. godine Hrvatska je imala gotovo dva milijuna osiguranika i 656 tisuća umirovljenika, što je bio omjer 3:1. Već nakon osam godina broj osiguranika pao je za 500 tisuća, a broj umirovljenika povećao se za 300 tisuća, dok je 200 tisuća završilo na burzi bez potrebnih uvjeta za mirovinu. Omjer zaposlenih i umirovljenika se prepolovio, pao je na 1,54:1 i to je bio alarm da država krene u mirovinsku reformu od 1. siječnja 1999. godine.
Srpska ratna mašinerija, ratna razaranja, a najviše lopovska „privatizacija“ u vrijeme kad su na ratištima ginuli naši heroji, napravili su ogromnu štetu u našem gospodarstvu. Veliki gubitak radnih mjesta do danas nije nadoknađen, a reforma je trebala održati mirovinski sustav, ali ne i primjerene i pravedne mirovine zarađene radom. Ukupni godišnji rashodi za mirovine iznose oko 43 milijarde, doprinosima zaposlenih se prikupi oko 23 milijardi, a čak 20 milijarde treba „zagrabiti“ u Marićevu kasicu, u državni proračun. Mirovinske reforme se provode da mirovinski sustav bude održiv, a uopće nije prioritet države da mirovine budu primjerenije i pravednije. U zadnje dvije godine malo se popravio omjer zaposlenika i umirovljenika, sada je 1,32:1, jer se povećao broj osiguranika, dok se broj umirovljenika zbog pandemije smanjio ili stagnira.
PL: Je li jedno od rješenja produženje radnog vijeka i je li rad do 67 ili 68 godina primjenjiv baš za sve profesije?
– Vlada i Ministarstvo rada i mirovinskog sustava stalno ukazuju na premali radni staž hrvatskih umirovljenika od 31 godine i uspoređuju ih s onima u drugim državama, primjerice u Njemačkoj, ali ne spominju ili ne znaju, da se tamo u radni staž ubrajaju i godine provedene u vojsci i na fakultetu. Osim toga u mirovinskom sustavu Hrvatske prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ima oko 183 tisuće umirovljenika prema međunarodnim ugovorima.
To su oni, koji su u Hrvatskoj odradili u prosjeku 11-12 godina i ostvarili prosječnu plaću od 800-900 kuna, a veći dio staža odradili u inozemstvu. U svojim izvješćima HZMO izdvaja takve umirovljenike, da bi prikazao veću prosječnu mirovinu (3040 kuna i udio 40,81 posto), ali to ne rade kod godina staža, koji bi se isto trebao povećati! Nevjerojatno je, da HZMO nema podatak o broju godina staža tih umirovljenika u inozemstvu, jer bi se ukupan prosječan staž povećao za nekoliko godina. Nažalost takav nepotpun podatak o preniskom stažu hrvatskih umirovljenika uvijek se koristi kao glavni uzrok mirovinskih reformi u Hrvatskoj.
Ovih dana se priča o izmjeni Zakona o radu, gdje vas poslodavac ne bi „potjerao“ u mirovinu nakon 65. godine života i mogućem produžetku radnog vijeka do 68. godine. Već je jedan referendum pokazao da građani nisu za obavezan rad nakon 65. godine života, jer je to nemoguće u svim profesijama. Zbog toga mi u HSU smatramo, da to treba biti dogovor Vlade, poslodavaca i sindikata u kojem bi se poštivala dobrovoljnost, zdravlje i želja radnika za takvim radom. I po sadašnjem ZOMO-u stimuliran je rad od 65.-70. godine života, što bi za tih pet godina povećalo mirovinu čak za 20,4 posto.
PL: Inflacija i rast cijena, posebno energenata, pogađaju najviše socijalu i umirovljenike. Kako je moguće preživjeti mjesec dana s prosječnom mirovinom od 2700 kuna? Što se promijenilo u vašoj politici trošenja?
– Prema ZOMO-u danas oko 700 tisuća umirovljenika ima mirovinu do 3000 kuna, a prag siromaštva iznosi 2927 kuna. Zbog rata u Ukrajini i preskupih energenata početkom ove godine krenula je ubrzana inflacija – u siječnju 5,7 posto, u veljači 6,3, u ožujku 7,3, u travnju 9,6 posto, a ekonomisti predviđaju rast i u drugoj polovici godine. Sve cijene, s razlogom ili bez njega „lete“ u nebo, a baš najviše one skupine proizvoda koje uglavnom koristi najsiromašnija populacija. Prema podacima Ekonomskog instituta u zadnjih 20 godina (2021./2001.) među pet grupa dobara s najvećim rastom cijena su i tri koje najviše koristi umirovljenička populacija: zdravlje 100,3 posto, stanovanje, voda, struja, plin 85,3 posto i hrana i bezalkoholna pića 47,3 posto.
Zbog toga HSU predlaže izmjenu sadašnje strategije izračuna potrošačkih cijena, gdje bi se definirala posebna umirovljenička košarica s proizvodima i uslugama koje koristi umirovljenička populacija (hrana, režije, lijekovi, higijena…..), i koja bi bila osnovica za izračun stopa potrošačkih cijena i usklađivanje mirovina. Danas praktično gledano, svako kućanstvo ima svoju potrošačku košaricu, zavisno od prihoda kućanstva, od broja ukućana, ako imate ili nemate auto itd. Ja osobno kao stari knjigovođa već 20 godina nakon odlaska u mirovinu vodim evidenciju svih vrsta troškova kućnog budžeta.
U ovih 20 godina došlo je do promjena u politici potrošnje: danas daleko više budžeta koristim za grupu „zdravlje“ nego prije 20 godina (prije 2 posto / danas čak 10 posto), u grupi „održavanje kuće“ (prije samo 9 posto / danas, kad je kuća starija čak 19 posto), u grupi „tisak“ (2000. godine 7 posto / danas gotovo ništa jer koristim Internet). Nema značajne razlike u grupi „hrana“ (36-42 posto) ili u grupi „režije“ (16-20 posto).
PL: Kad već govorimo o vlastima, kako vidite aktivnost svojih kolega, jesu li dovoljno angažirani u gradskim vijećima i županijskim skupštinama u stvaranju boljih uvjeta za život umirovljenika?
– Što se tiče gradske organizacije HSU-a u Koprivnici možemo biti zadovoljni da imamo svoje vijećnike u gradskom vijeću Koprivnice, kao i u županijskoj skupštini gdje ima i dobrih rezultata. Grad Koprivnica ne zaboravlja one koji su u svojem radnom vijeku gradili poduzeća u kojima su radili, a samodoprinosima gradili grad i njegove institucije. Zauzvrat grad ih prikladno daruje tzv. božićnicom i uskrsnicom, a ima i respektabilan socijalni program za one najpotrebitije, koji možda u radnom vijeku nisu imali sreću, da rade u dobrim tvrtkama uz dobru plaću i tako zarade mirovinu dostojnu pristojne starosti. Koprivničko-križevačka županija također primjerno prati i pomaže život umirovljenika programima, koji su danas putokaz mnogim županijama da nas kopiraju i pokušaju realizirati.
Tu prije svega mislim na pilot projekt subvencioniranja smještaja umirovljenika u privatnim i obiteljskim domovima, koji je naša županija provela kao prva u Hrvatskoj. Isto to je ponovila u projektu međumjesnog autobusnog prijevoza uvođenjem čak 79 autobusnih linija uz vrlo povoljne cijene prijevoza, pa to pokušavaju organizirati i druge županije. Ipak, važno je istaknuti, da bi se najveći problemi umirovljenika trebali rješavati na državnoj razini, ali nažalost, mirovine su nedovoljne za dostojanstven život.
PL: Nacionalni programi poput mogućeg rada uz mirovinu su uspjeli ili…?
-Već sam u uvodu spomenuo, da je jedan od najvećih problema mirovinskog sustava premali broj zaposlenika, ali i politika države u devedesetima, kad je veliki broj umirovljenika izgubio radna mjesta i bio poslan u prijevremene i invalidske mirovine. Zbog toga u mirovinskom sustavu imamo „crne rupe“ kod nekih vrsta mirovina (najniže, obiteljske, invalidske…) s izrazito velikim brojem korisnika, premalim stažem i niskim mirovinama. Kako je premali staž jedan od razloga preniskih mirovina, država je pokušala zakonski povećati rad do 67. godine, ali je ta ideja propala na referendumu. Ovih dana opet se predlaže radni vijek i rad do 68 godina putem pregovora Vlade, sindikata i poslodavaca. Stav HSU-a je da ta odredba Zakona o radu ne bude kao obavezna, jer ima mnogo zanimanja u kojima se ne može raditi do tih godina života. Mi smo konačno na jedvite jade uspjeli izboriti rad do četiri sata uz primanje pune mirovine za korisnike svih vrsta mirovina za one umirovljenike, koji to žele i koji to mogu s obzirom na svoje zdravlje. Danas do četiri sata radi oko 22 tisuće s tendencijom daljeg rasta i tako malo poboljšavaju svoje prihode. Veći broj zaposlenika znači i priljev doprinosa u mirovinske fondove i poboljšanje omjera doprinosa i potrebnih sredstava iz državnog proračuna. Danas se doprinosima prikupi 61 posto, a iz Marićeve kasice još treba dodati 39 posto sredstava za isplatu mirovina. Nažalost, država zbog nikakve kontrole rada u sivoj ekonomiji prema procjenama ekonomskih stručnjaka gubi godišnje 20-30 milijardi kuna!
PL: Dugo ste već u politici, problema je previše, jeste li uopće zadovoljni onime što je HSU uspjela izboriti u 25 godina postojanja?
– Radni vijek od 35 godina odradio sam u Podravki, uglavnom u Računskom centru kao programer i projektant informacijskih sustava. U prijevremenu mirovinu otišao sam 2000. godine s 35 godina staža i mizerijom od 1956 kuna! Bio je to rezultat niskih plaća u Podravki i novog restriktivnog ZOMO-a. Analizom dva Zakona o mirovinskom osiguranju pronašao sam anomalije u ZOMO-u: u obračunskom razdoblju, u doživotnoj penalizaciji prijevremenih mirovina i pogrešno izračunatoj aktualnoj vrijednosti mirovine (AVM), što je za „nove“ umirovljenike od 1999. do danas šteta od 31 milijarde kuna. Pravdu nisam pronašao ni u dva pokušaja na Ustavnom sudu RH, pa ni u Strasbourgu.
Prije 20 godina sam postao član Hrvatske stranke umirovljenika, koja je ipak u zadnjih 20 godina uspjela postići krupne rezultate: a) vratiti dug „starim“ umirovljenicima od 10,25 milijardi kuna, b) produžiti isplatu dodatka „100 kn + 6 posto“ i da postane sastavni dio mirovine, c) izboriti dodatak od 4-27 posto za „nove“ umirovljenike i da bude sastavni dio mirovine, d) ukinuti mirovine saborskih zastupnika, članova Vlade i sudaca Ustavnog suda, e) izboriti institut starosne mirovine 60 godina života / 41godina staža bez penalizacije, f) izboriti izmjenu formule usklađivanja s 50:50 na sadašnjih 70:30, g) izboriti ovaj novi model obiteljskih mirovina! Hrvatske mirovine su premale, ali možemo postaviti i pitanje, kakve bi tek bile, da nije bilo naših rezultata? Vjerojatno bi prosječna mirovina danas umjesto 35 posto, već bila kao četvrtina prosječne plaće!
PL: Kako komentirate činjenicu da se na koprivnički Dom čeka i po sedam godina, na listama je više od 2000 osoba? Brinu li vlasti dovoljno o toj populaciji? Što bi trebalo napraviti, promijeniti?
– Produženje životnog vijeka i sve više starijih osoba povećalo je probleme kod smještaja u domove umirovljenika, gdje nedostaje smještajnih kapaciteta. Ova aktualna Vlada je još 2016. u Izbornom programu uz rast udjela mirovina prema 60 posto prosječne plaće, obećala i izgradnju 20 domova za starije i nemoćne. Udio je pao na 35 posto, a nisu izgradili niti jedan dom, jer je država promijenila koncepciju brige o starijim osobama, da što dulje ostanu u obiteljskom domu. Međutim program „Zaželi“ i gerontodomaćice mogu biti pomoć pokretljivim i manje bolesnim starijim osobama, ali dolazak dvaput tjedno nije dovoljan za one, kojima je potrebna svakodnevna pomoć. Zbog toga zadnjih godina u Hrvatskoj imamo „inflaciju“ privatnih i obiteljskih domova koji rade mimo zakona, u nekontroliranim uvjetima, pa često dolazi i do tragedija.
Županijski dom za starije i nemoćne u Koprivnici ima mjesta za 265 korisnika, a na listama čekanja ima 2600 osoba. Krevet bi odmah trebalo njih 1000 u stanarskom dijelu, a 500 traži bolnički dio. Na mjesto u domu čeka se do sedam godina za stanarski dio, a čak do 10 godina na bolnički dio. S obzirom da županijske domove financiraju država i županije, cijene su povoljnije od privatnih i obiteljskih domova. U ovom domu od početka 2022. godine cijena u dvokrevetnoj sobi u stanarskom dijelu iznosi 3000 kuna, a u bolničkom dijelu 4000 kuna. Gradski HSU u Koprivnici je u svojem prijedlogu izbornog programa predložio izgradnju gradskog doma, no prijedlog se nije našao u Strategiji razvoja grada do 2030. godine.
Razlog nije u tome što grad Koprivnica ne vidi potrebu izgradnje doma, već u činjenici, da je ova gradska strategija morala biti u suglasnosti sa strategijom RH u kojoj to nije predviđeno. Po mojem osobnom mišljenju nedostatak domova će uz mizerne mirovine u budućnosti biti jedan od najvećih problema hrvatskih umirovljenika i starijih osoba.
PL: Što biste poručili današnjim zaposlenima, očito mirovinski stupovi nisu rješenje, kako i u što ulagati, da bi kad odu u mirovinu imali koliko toliko za dostojan život?
– Nakon mirovinske reforme od 1. siječnja 1999. Hrvatska je od 1. siječnja 2002. uz pritisak Svjetske banke uz I. stup generacijske solidarnosti uvela još dva stupa: a) II. stup obvezne kapitalizirane mirovinske štednje i III. stup dobrovoljne kapitalizirane mirovinske štednje. Od samog početka od 20 posto doprinosa u I. stup ide 15 posto doprinosa koji se odmah troši za mirovine umirovljenika, a pet posto ide na račune članova obveznih mirovinskih fondova (OMF). Prema izvješću četiri mirovinska fonda s 31. prosinca 2021. imovina članova tih fondova iznosi gotovo 133 milijarde kuna. OMF-ovi su uložili u obveznice 64 posto imovine, u dionice 20 posto, u investicijske fondove 12 posto i u depozite četiri posto. Prosječan godišnji prinos kategorije B od 2002.-2021. iznosi 3,55 posto. Danas ima dosta protivnika i kritičara našeg II. stupa, jer svaka kriza, kao 2008. i sada 2020. „proguta“ milijarde štednje zaposlenika. Postavlja se i pitanje, zašto se samo Hrvatska drži II. stupa „kao pijan plota“, mnoge države su odustale? Kako i u što ulagati za budući dodatak redovnoj mirovini? Meni se osobno sviđa štednja u III. dobrovoljnom stupu. Optimalan mjesečni ulog je 417 kuna ili godišnje 5000 kuna. Dok je kamata u bankama ispod jedan posto, ovdje su isplaćena državna poticajna sredstva (DPS) u godišnjem iznosu od 750 kuna ili kamata od 15 posto. Uz to OMF-ovi ostvaruju i određene prinose, osim ako vam neka krizna godina malo ne „pojede“ dio dobiti. Ako više ne želite biti štediša, prekidate štednju i od ukupnog iznosa štednje možete dobiti 30 posto gotovine, a ostatak ugovorom dogovorite iznose mirovine u određenom broju godina. I to je to!
