Goran Jalševec županijski nogomet igra nevjerojatne 24 sezone. Seniorski put započeo je još 2002. godine, sa svega 16 i pol godina, u Sabariji iz Subotice Podravske, klubu kojem se kroz karijeru uvijek vraćao. Danas je, s 40 godina, još uvijek aktivan te igra sezonu u kojoj je već upisao 18 nastupa te postigao četiri pogotka u 3. ŽNL, a u veteranskoj ligi još pet. Gladan uspjeha, nedavno je potpisao za Podravac Kitro iz Ludbreških Sesveta kako bi, naveo je, osvojio dva naslova u jednoj sezoni; seniorski i veteranski.
– Nogomet zapravo nisam trenirao u mlađim kategorijama. Nisam prošao ni pionire, ni kadete, ni juniore. Počeo sam tek kad sam stekao pravo nastupa za seniore Sabarije sa 16 i pol godina. Sabarija je moj matični klub i s njom sam povezan cijeli život. Majka mi je rodom iz Subotice Podravske, ondje su mi baka i djed, proveo sam tamo jako puno vremena. Iako nikad nisam živio tamo, svi me smatraju domaćim dečkom – rekao nam je za početak Jalševec. Od ukupno 24 sezone, čak 17 proveo je u Sabariji, i to u nekoliko navrata, uvijek se vraćajući, kako je sam naziva, „prvoj ljubavi“. Uz Sabariju igrao je još za Legrad, Mali Bukovec, Apatiju, Hlebine i Poljoprivrednik iz Kapele Podravske.
– U Apatiji sam igrao s Veldinom Karićem i današnjim trenerom Dinama Marijem Kovačevićem. Oni su sami po sebi bili veličine. Iako su bili znatno bolji od svih nas, nikada se nisu isticali. Ponašali su se normalno i bili dio ekipe kao i svi ostali – istaknuo je. Kao dječaku uzor mu je bio Davor Šuker.
– Nosio je broj 9, to je i moj omiljeni broj. U svakom klubu pokušavam igrati s tim brojem. Tko može zaboraviti njegov lob Danskoj na Euru 1996.? – prisjetio se. Goran smatra kako mu je u mladosti nedostajalo taktičkog i tehničkog znanja jer nije prošao mlađe uzraste, ali imao je energiju.
– S 20 godina nisam bio toliko tehnički ni taktički potkovan, ali mogao sam trčati dva dana. S 30 sam igrao možda i najbolji nogomet, jer u tim si godinama dovoljno iskusan, a fizički i dalje vrlo spreman. Danas, s 40, igram više na iskustvo i pazim da se ne trošim bez potrebe – istaknuo je te se osvrnuo i na promjene u županijskim ligama.
– Razlika između nekad i sad je velika, pogotovo financijski. I prije se znalo plaćati, ali ne toliko kao danas. Nekad je svaki klub imao domaće igrače, danas je takvih sve manje. Puno dečki dolazi iz drugih županija jer bez njih bi neki klubovi mogli staviti ključ u bravu. Djeca se više ne igraju na školskim igralištima, nego sjede doma uz igrice i mobitele. Vjerojatno će toga biti sve više, a sportaša sve manje. Ja sam odrastao na igralištima i zato vjerojatno još uvijek igram i nogomet i tenis – dodao je. Najviši rang koji je igrao bila je 1. ŽNL, a posebno pamti sezonu borbe za ostanak.
– Imao sam osjećaj da je svaka utakmica bila borba na život i smrt. Najteža gostovanja bila su ona najudaljenija, poput Žabna, Kloštra i Ferdinandovca. Kao da nije bilo dovoljno što se dugo putovalo, nego se obično i gubilo – dodao je kroz smijeh.
– Najdraže mi je osvajanje prvenstva sa Sabarijom i ulazak u Prvu županijsku, ali i moj prvi gol. Ušao sam s klupe i pitao delegata koliko ima do kraja. Rekao mi je 83. minuta, a ja sam odgovorio: „Taman da zabijem“. Tri minute kasnije, zabio sam za 1:0 – prisjetio se Jalševec. Uz nogomet, paralelno je gradio i izgradio bogatu tenisku karijeru. Istaknuo je kako se tenisom počeo baviti sasvim slučajno, s devet godina, na moru s ocem.
– Nakon povratka krenuo sam trenirati. U tenisu je devet godina već kasno jer je teško nadoknaditi one koji su počeli sa šest, ali bio sam uporan. Već s 15 počeo sam pomagati trenerima, a od 18 do 33 godine radio sam kao teniski trener u Teniskom klubu Koprivnica. Kroz 15 godina radio sam s 15 generacija djece, bio sam klupski prvak pojedinačno i u paru, a već 25 sezona igram ligu za klub. Kao mlađi sam igrao 2. hrvatsku ligu, a sada i dalje 3. ligu – rekao je. Balansiranje tenisa i nogometa nikad nije bilo jednostavno.
– U svibnju i lipnju zna se dogoditi da u subotu igram tenisku ligu, a u nedjelju nogomet. Nekad je tenis ujutro, a nogomet popodne. Teško je to uskladiti, pogotovo sada kad sam postao roditelj. Kći Olivera ima dvije godine i najviše vremena provodim s njom. Supruga Dajana radi kao odgojiteljica u vrtiću i ima obrt pa ponekad popodne radi. Tada ja čuvam Oliveru i nema treninga. Ne žalim se jer kći mi je broj jedan, a tek onda sportovi. Zbog svega toga ne vidim se kao nogometni trener jer se ne bih mogao posvetiti sto posto, a ne volim raditi stvari napola – rekao je. Na pitanje do kada će igrati, odgovorio nam je iskreno.
– Ne znam do kada ću igrati. To uvelike ovisi o zdravlju, ali i o tome hoću li osjećati da pridonosim ekipi. Ne volim biti samo broj, već uvijek želim imati utjecaj na rezultat. Kad se jednom umirovim, vjerujem kako će mi najviše nedostajati draž natjecanja i osjećaj pobjede – zaključio je.
FOTO arhiva
