Ovaj tekst je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Još jednoj prvenstvenoj „agoniji“ došao je kraj. Uspješnoj, jer se i u 27. uzastopnoj sezoni održao prvoligaški status, a neuspješnoj, jer nitko s devetom pozicijom ne može biti zadovoljan. Ni navijači, ni igrači, a ni klupska uprava, koja je kao cilj zadala pozicije između petog i sedmog mjesta. Ti ciljevi, nažalost, nisu ostvareni, iako se prije nekoliko mjeseci sve činilo idealnim. Slaven je, podsjetimo, prezimio šesti, peti Osijek nije bio tako daleko, baš kao ni četvrta Gorica, kojoj su svi, pokazalo se kasnije s pravom, predviđali pad. Kad se u drugi dio sezone krenulo s dvije pobjede, nakon kojih je doveden i Murić, počelo se glasno razmišljati i o Europi, no umjesto te bitke uslijedio je nerazumljivi pad, koji je koprivničkog prvoligaša strmoglavio do pretposljednje pozicije. Dakle, proljetni dio sezone bio je za zaborav, u njemu je osvojeno samo 13 bodova, ali i izgubljeno još nešto važnije – znatna financijska svota od TV prava. Naime, svi znamo da financijska situacija u klubu nije idealna i da je Slavenu važan svaki euro, a tim više neshvatljivo je ovo što se dogodilo u posljednja dva-tri mjeseca.
Pokušalo se reagirati smjenom Ferenčine, koji je upao u veliku krizu, no bilo je prekasno. Radeljić je teško mogao preokrenuti situaciju i podići moral, imao je pakleni raspored, a na ruku mu u nekoliko utakmica nisu išle ni sudačke odluke. Zbog svega toga, Slaven je u kratkom roku ostao bez gotovo 200 tisuća eura. Da je, recimo, završio peti, premije od TV prava iznosile bi 915 tisuća eura, a ovako će za deveto mjesto dobiti „tek“ 730 tisuća eura. Više će dobiti čak i zadnji Rudeš, koji dobiva 132 tisuće eura za pomoć nakon pada u drugu ligu. Kada se to pribroji osnovnom iznosu, ispada da će Rudeš dobiti 778 tisuća eura. Da su se igrači samo malo više potrudili i završili osmi, Slavenu bi kapnulo 50 tisuća eura više, što nije zanemariva svota, i u klupskoj su upravi svi toga itekako svjesni. Nažalost, ispravit stvari više ne mogu, ali mogu, primjerice, jasno poručiti onima koji trče travnjakom da se u klubu koji životari na granici prvoligaškog života svaki cent isplati ili ih, pak, za neostvareni cilj „opaliti po džepu“, što je normalno u svijetu nogometa. Istina, plaće igrača nisu velike, ali neki red se, ipak, mora znati. Barem kao opomena onima koji će nagodinu braniti boje kluba.
FOTO arhiva
