Piše: Hrvoje Petrić
Vrlo je malo podataka o siromasima u Koprivnici, a za njih se obično brinula Katolička crkva. Godine 1520. mogao se vidjeti znak poremećaja koji je jasni pokazatelj demografske i gospodarske krize jer je za tri godine u Koprivnici broj poreznih dimova smanjen na 79, od kojih su četiri pripadala siromasima, što bi najvjerojatnije značilo da su tada siromašni činili najmanje pet posto ukupnog stanovništva grada.
Kralj Ferdinand 1556. zapovjedio je Luki Sekelju, zapovjedniku koprivničke utvrde, da mora vratiti oranice i livade koje je oteo hospitalu i kapeli Blažene Djevice Marije. Kralj je odredio da se prihod spomenutih poljoprivrednih površina imao upotrebljavati za uzdržavanje koprivničkih siromaha i rektora spomenute kapele.
Članak je objavljen u tiskanom izdanju Podravskog lista
Ovaj podatak pokazuje da je u Koprivnici sredinom 16. stoljeća moralo biti dosta siromašnih jer u protivnom ne bi trebalo prihoda za njihovo uzdržavanje. Podatke o siromašnima u Koprivnici imamo i u 17. stoljeću. Npr. 1677. godine Matija Habijan i Blaž, zet Matije Međimurca, upali su u kuću Bare Posavec, udovice Pavla Posavca, pretukli je, porazbijali stvari, a njezinog stanara Franju Zagorca ugrizli za nos.
Budući da su počinitelji bili siromašni, osuđeni su da plate tužiteljici samo 12 i pol dukata, Franji Zagorcu pet rajnskih forinti, a gradu svaki po jedan dukat. U jednoj parnici iz 1681. Nikola Natulija tužio je Grgu Matekovića da je bez dopuštenja tužitelja na nekoj njegovoj zemlji sijao pšenicu i uzimao je bez ikakve naknade. Optuženi se branio da je to uvijek radio s dopuštenjem tužitelja. Na posredovanje suda tužitelj je povukao svoju tužbu zbog siromaštva optuženoga pod uvjetom da pšenicu koja se sada nalazi na njegovoj zemlji požanje i uzme za sebe.
Kako bi mogla pomoći siromašnima, koprivnička župa morala je imati odgovarajuće posjede koji su također služili za uzdržavanje župnika i potrebe župne crkve. Prema Ranku Pavlešu «osim davanja župljana crkva je imala i prihode s imanja koja je stjecala bilo darivanjem od kolatora župe (vlastelin? varoš?) bilo iz ostavština varošana».
Prvi poznati posjed župe Sv. Nikole je bio vinograd koji se spominje 1352. godine. Ranko Pavleš smatra da je vinograd crkva samo dijelom obrađivala «u vlastitoj režiji tj. radom svojih kmetova, dok dio daje u zakup. Budući da se kao zakupnici spominju kmetovi s posjeda Ivanec i njegove okolice (npr. Vratna) može se zaključiti da su se župni vinogradi nalazili u Močilama gdje je crkva držala posjed sve do najnovijeg vremena.»
Posjedi
U popisu dimova za kraljevski porez u kotaru plemićkog suca Jurja od Bontuševca u Križevačkoj županiji iz 1507. zabilježeni je crkveni posjed koprivničkog župnika od 10 dimova, dok su koprivnički franjevci posjedovali osam dimova, a Mogovina je bila posjed prebendara Blaža s dva porezna dima. Na Mogovini su prema istraživanjima Ranka Pavleša postojali franjevački te posjed prebendara koprivničke župne crkve.
Koprivnički učitelj Šimunčić 1659. pobirao je desetinu prihoda s 52 jutra koje su nekada pripadale posebnoj nadarbini (prebendi). Iako se to u izvoru izričito ne navodi, Ranko Pavleš ovu je nadarbinu (prebendu) pokušao povezati s Mogovinom.
Za potvrdu ili odbacivanje ovog povezivanja nužna su detaljnija topografska terenska i arhivska istraživanja koprivničkog prostora do kraja 17. stoljeća. U poreznom popisu iz 1513. vidljivo je da je posjed koprivničkog župnika narastao na 12 dimova odnosno za 20 posto.
Župnik u Starigradu («plebani de Owar») posjedovao je jedan dim, prebendar Nikola dva dima, dok je franjevački posjed smanjen na 5 dimova uz opasku da su tri dima bila oslobođena od plaćanja poreza. Godine 1517. franjevci su imali posjed od šest poreznih dimova, a dva je dima držao koprivnički prebendar Nikola.
Zanimljivo je da se Starigrad (Owar) s 30 dimova navodi kao posjed koprivničkog župnika koji je posjedovao 11 dimova u Popovcu. Glede Starigrada, Ranko Pavleš misli da se vjerojatno radilo o zakupu «budući da je samo te godine u župnikovim rukama». U popisu iz 1520. vidi se da je Popovec s 10 dimova i dalje držao koprivnički župnik. Iste je 1520. godine koprivnički župnik upravljao sa 13 poreznih dimova u Grbaševcu, ali se iz «nekih drugih dokumenata vidi da on samo privremeno skrbi za ovaj posjed».
Izgleda da je koprivnička župa u srednjemu vijeku imala posjed u Močilama.
Prema zapisniku Hrvatsko-slavonskog sabora od 6. studenoga 1634. godine, još je 1356. kralj Ludovik I. Anžuvinac odredio da koprivničkoj župnoj crkvi pripada gornica od vinograda na brdu Močile («promonthorioMochijlah»). Tamo se 1634. nalazilo šezdesetak vinograda, ali koprivnički kapetan je zabranio plaćanje gornice.
Po istoj darovnici kralja Ludovika I. iz 1356. koju je 1406. potvrdio kralj Žigmund, koprivničkoj župnoj crkvi pripadao je posjed Jakušinec (zapadno od Koprivnice). Koprivnički je kapetan prema tužbi iz 1634. bolji dio ovog posjeda dao da ga obrađuju Vlasi iz Mučne. Vlasi su također zauzeli dobro Gredu.
Taj je posjed, prema tužbi iz 1634., koprivničkoj katoličkoj župi pripadao na temelju darovnice kralja Ladislava II. od 1504. godine. Koprivnička župa (odnosno oltar Sv. Jakova) stvarno je 27. siječnja 1504. dobila posjed Gredu, ali ne od kralja Ladislava II., nego od porkulaba Ivana, što se vidi iz isprave od 25. listopada 1614. godine.
U međuvremenu su i Gredu preuzeli i obrađivali Vlasi pa je koprivnička župa nastojala povratiti taj posjed 1636. godine, ali bez uspjeha. Crkveni posjedi teško su se otuđivali, a su imali specifičnu organizaciju i strukturu feudalne rente. Ona je još u srednjem vijeku držala posjed Popovec, ali ostaje pitanje je li se srednjovjekovno selo župnikovih kmetova nalazilo na istom mjestu kao i naselje iz 17. stoljeća.
Koprivnički je župnik u Popovcu 1517. držao posjed od 11, a 1520. od 10 poreznih dimova. Leander Brozović također smatra da je koprivnički župnik imao kmetove «u Velikom i Malom Popovcu».
Nakon rasprave koprivničkog župnika s crkvenim kmetovima dana 31. kolovoza 1653. godine uređena su njihova podavanja. U ime štolarine je 1659. godine koprivnički župnik dobivao 12 denara za svako krštenje.
Kada se tko želio oženiti, tada je župniku morao platiti 16 denara za “ozove” i za vjenčanje. Ako je župnik bio poslan k bolesniku radi ispovijedi, dobivao je četiri denara, a za posljednju pomast 12 denara. Kod pokopa na groblju pri kapeli sv. Lucije dobivao je 12 denara, a za sprovod na groblje kod udaljenije kapele Sv. Duha 20 denara.
Za služenje tihe sv. mise dobivao je 12 denara, a za pjevanje zadušnice 20 denara. Kada je za blagdan Sv. tri kralja obilazio kuće župljana, dobivao je četiri denara od svake kuće, te kruh, 1 povjesmo lana, 1 kobasicu ili svinjsku nogu.
U vrijeme kada su koprivnički župnici vršili službu vojnog kapelana, tj. do 1668. godine, imali su za tu dužnost plaću od 20 forinti godišnje. Taj su iznos kasnije dobivali koprivnički franjevci. Glavni prihod župnika 1680. godine bio je štolarina. Za krštenje mu se plaćalo tri groša, a za “ozove” i vjenčanja četiri groša. Ako je sprovod bio na groblju kod kapele sv. Lucije ili kod kapele sv. Marije Magdalene, dobivao je tri, a ako je bio na groblju kod kapele Sv. Duha ili kod kapele Sv. triju kraljeva dobivao je pet groševa.
Uz to je od stanovnika Jagnjedovca dobivao i 9 vagana zobi, od žitelja Herešina 2-3 voza drva, a Bregovci su morali dovesti 15 vozova drva tijekom godine. Kada je o Božiću obilazio kuće, župnik je u svakoj kući dobivao jedan groš. Svi spomenuti prihodi najvjerojatnije su bili dovoljni za relativno kvalitetan život i djelatnost koprivničkih župnika.
Posjed koprivničkog župnika 1629. plaćao je dva rajnska forinta poreza. U koprivničkom gradskom zapisniku iz 1639. godine spominje se Geczi Magiar «kmet plebanuski», ali se ne navodi u kojem je dijelu Koprivnice stanovao.
Prema sačuvanim izvorima iz 1650. godine koprivnička župa imala je zemlju nepoznate površine u smjeru Đurđevca te još neke zemlje kojih je površina iznosila 28 jutara. U ulici zvanom Popovci živjeli su župnikovi kmetovi koji su obrađivali župne alodijalne zemlje.
To su bili: Lukačićeva udovica, Mihok Čižmešija, Colander, udovica Grgura Diaka, Jurica, udovica Stankulina, udovica Klasnovića, udovica Krapinčica, udovica Senjan, Szegyak, Orphani Kolarić, Domitrius, Belišinić, Kiselica i Mikšica. Župnikovim posjedom upravljao je špan (upravitelj) Jurica.
Popovci
Prema Stjepanu Krivošiću, naseobina župnikovih kmetova zvala se Popovci, a nalazili su se blizu sjeveroistočnog bastiona, zvanog «popovski bastion». «Spominju se Mali i Veliki Popovci. Na ovom se lokalitetu nalazi i Ribnjaka ulica, nazvana po župnikovom ribnjaku. U slijedu nakon Popovca dolazi Gibanična ulica u kojoj su živjeli župnikovi cenzualisti.
Njihova se naseobina zvala i Novoselci.» Novo Selo («NouoZelo») kao naseobina kmetova koprivničkog župnika (vicumcolonorumparochialium) spominje se u koprivničkom gradskom zapisniku od 25. svibnja 1646. godine.
Na koprivničkom području danas se naziv Popovci ne koristi. Ranko Pavleš s pravom piše «toponim Popovec/Popovci nastao je od imenice pop što je narodni naziv za svećenika-župnika. U pravilu su ovakva imena nosila naselja koja su u srednjem vijeku bila vlasništvo župnika.»
Leander Brozović drži da je koprivnički župnik na svom posjedu imao «kmetove kvartaliste, nazvane ovako jer su obrađivali po jednu četvrtinu selišta (sesije) zemlje. Selište je obično zapremalo 20 rali zemlje… Na župnikove kmetove sjeća toponim «kmetija» zemlje na Pavlinama» (danas Pavelinska ulica) i na Krupčini (danas ulica Frana Galovića).
Starješina župne crkve 1659. godine bio je Julije Gonan, bivši koprivnički gradski sudac. On je kanoniku podnio izvještaj o prihodima. Župnik je imao 28 jutara: 8 jutara zemlje u Spitalu, 12 u Okupnici, 2 na Ivanščaku, 6 kod kapele Blažene Djevice Marije u Močilama. Također je imao kmetove koji su držali zemlje na Okupnici, kod kapele sv. Marije u Močilama, Pod Verhicom, Pavalinah, Mlinarskom putu, Ivanščaku, Mogovini, Spitalu, Goričkom putu, Petrovečaku, Travniku, Resinščaku, Veherinah, Ferčkovcu, Cerinama, Herešinčaku, te iza vrtova Miklinovca.
Kmetovi su kao selišne zemlje držali ukupno 109 jutara (od toga je bilo 6 jutara alodija), i k tome još 8 jutara opustošenih selišta. Kmetovi su bili: Martin Tomašinovkin, Lukačićeva žena, Đurak, Mihok Čižmešija, Stankodinica, Jurica špan, udovica Pavličevka, Mihael sin Helene, Juraj Benković, udovica Gregurdiakovica, udovica Habianca, udovica Klasnovina, udovica Senjanka, udovica Miklečina, Petar Matejov sin, udovica Trombitašica, udovica Tkalčevina, Matok Kovač, Krapinčić, Mikulica Tkalec, Filip Tkalec, Ivanikin i Kanižaj.
Kmetovi su prema tome držali selišne posjede veličine prosječno oko pet jutara. Izuzmemo li opustošena selišta, najmanji posjed je bio tri jutra (Stankodiničin), a najveći devet jutara (udovice Senjake). Najbrojniji su bili posjedi od 4 ili 6 jutara, što zapravo predstavlja vrlo male posjede. Imovinom koprivničke crkve 1661. godine upravljao je Julijan Gonan, a 1671. do 1673. godine na istoj se dužnosti spominje Juraj Mlinarić, budući gradski sudac, pa je moguće zaključiti da su župljani za crkvene starješine birale najuglednije građane.
Krađe
Izgleda da odnosi između kmetova i koprivničkog župnika nisu bili do kraja regulirani. Dana 18. rujna 1664. sin Tome Natulije, Mikula (Nikola) prisustvovao je pregovorima oko uređenja urbara koji se trebao odnositi na kmetove koprivničkog župnika. Prema Leanderu Brozoviću «župnikovi kmetovi mogli su i seliti, kada su to htjeli, što vidimo iz Urbara Župe sv. Nikole.»
Na prostoru grada Koprivnice 1673.-1675. zabilježen je posjed Blažene Djevice Marije (vjerojatno posjed župe Koprivnica u Močilama) koji je tada plaćao dva rajnska forinta kraljevske dike.
Kmeta koprivničkoga župnika Mihaela Klasnića spominje se 1677. godine kada je podigao tužbu protiv Matije Kneza, koprivničkoga građanina, optuživši ga za pokušaj krađe konja. Iste se godine spominje “Ztankulin, plebanussev kmet”.
Sačuvana je parnica iz 1680. godine u kojoj je Tomo Đelekovčan, kmet koprivničkoga župnika Petra Kaproncaja (Koprivničkog), tužio Jurja Liščića da je provalio u tužiteljevu kovačnicu i ukrao željezo i razne predmete. Tužba se temeljila na svjedočenju Petra Međimurca koji tvrdi da mu je optuženi rekao da ima željezo. Optuženi se branio da je bio pijan i da ne zna što je govorio. Sud je odlučio da optuženi treba za svoje tvrdnje svečano prisegnuti i bit će oslobođen, inače će morati platiti tužitelju vrijednost ukradenoga željeza i predmeta.
Ovaj sudski proces pokazuje da se neki od župnikovih kmetova bavili zanatstvom. Prema izvještaju kanonika Matije Ledera iz 1680. godine koprivnički župnik Nikola Dobrilović na polju zvanom Špital posjedovao je osam jutara, pred Miklinovcem osam jutara, u Mogovini livadu veličine od 15 kosaca, u Ledinama livadu od osam kosaca, kao i još neke zemlje od kojih je dobivao desetinu ili godišnju daću u novcu. Imao je 39 kmetova od kojih je dobivao prihode.
Njih 12 plaćalo je po forint zakupnine i bili su oslobođeni od redovite tlake osim podavanja radne snage od dva težaka. Ostali kmetovi morali su tjedno davati jednog radnika od svake kuće. Župniku je pripadao vrt u blizini starog nasipa. Na polju Ciglenica imao je tri jutra oranice i livade koje je iznajmljivao ljudima, a posjedovao je još zemljišta ispod Crne gore i vinograd u Močilama. Iz ovoga se izvješća vidi da je od 39 župnikovih kmetova, 12 bilo zakupnicima.
Kasnije je broj župnikovih kmetova bio smanjen. Godine 1700. popisano je 38 župnikovih kmetova odnosno starješina, što je tek za jedan manje od stanja iz 1680. godine. Popisani su: Mihael Ček, Matija Pakasin, Matija Posavec, Matija Pancer, Juraj Pancer, Andrija od Varaždina, Andrija Harački, Ivan Blažović, Jakob Harački stariji, Jakob Harački mlađi, Stanko Gečić, Stanislav Jakopić, Jakob Katia, Marko Karlek, Mihael Kosarić, Gregur Božički, Matija Posavec, Franjo Horvat, Pavao Kolar, Ivan Kralj, Andrija Saykily, Juraj Palaić, Juraj Varga, Stjepan Lončar, Blaž Farkiš, Mihael Čižmešija, Mihael Monharth, Mato Gerbečić, Tomo Gečić, Mihael Medvarić, Blaž Rasinec, Franić, Blaž Ciglec, Blaž Posavec, Ivan Zdelar, Mato Salajec, Jakob Kovačić i Pavao Perošić.
Već 1716. broj kmetova je pao na 29, koliko ih je bilo i 1733. godine. 1787. njihov je broj smanjen na 22, a 1810. na 18 kmetova. Kmetski položaj nije se samo očitovao u davanju podavanja zemaljskom gospodaru, nego je pretpostavljao zaštitu u slučaju ugroženosti kmeta.
Jedan primjer iz 1682. godine to potvrđuje. Koprivnički župnik Petar Kaproncaj, kao zemaljski gospodar kmetice Margarete, udovice Stjepana Mužaka, pokrenuo je tužbu protiv koprivničkog građanina Blaža Šipušića zbog nasilja i provale u kuću spomenute Margarete.
Na posredovanje suda i prisutnih parnica je završila nagodbom – tužitelj je odustao od parnice, a optuženi se obvezao da će Margareti uz povoljnu cijenu prodati dva vedra žitarica i jedan par čizama.
