Najčešći uzročnici crijevnih zaraznih bolesti su bakterije (Salmonellae, Shigellae, Campylobacter, Yersinia…) ili njihovi toksini (Staphylococcus aureus, Clostridium perfringens, Clostridium botulinum, Vibrio cholerae), virusi (Rotavirus, Adenovirus, Astrovirus…) i razne vrste parazita (Entamoebae histolytica, Enterobius vermicularis, Ascaris lumbricoides, Giardia lamblia i dr.).
Navedeni uzročnici svojim invazivnim djelovanjem ili toksinima u probavnom sustavu uzrokuju oštećenja koja se očituju kao gastritis (upala želuca), enteritis (upala tankog crijeva) i kolitis (upala debelog crijeva). Uzročnici se prenose fekalno-oralnim putem, naročito u uvjetima života gdje su higijenske navike na niskoj razini, ali i insektima (muhama), posredno zagađenom hranom i vodom. Osnovni simptom ovih bolesti je proljev. Kod bakterijskih infekcija obično je popraćen povišenom temperaturom, toksemijom i algičnim sindromom. Kratkotrajan i afebrilan tijek bolesti obično se javlja kod intoksikacija hranom. S obzirom na lokalizaciju patološkog procesa mogu se izdvojiti tri najčešća sindroma – akutni gastroenteritis (mučnina, povraćanje, vodenaste stolice s grčevima), akutni enterokolitis (proljevi s rijetkokašastim sluzavim stolicama s grčevima), te akutni kolitis ili dizenterijski sindrom (proljev s oskudnim kašastim stolicama uz primjese krvi i sluzi, grčevima u donjem dijelu trbuha, tenezmi).
Simptomi dehidracije su ipak najvažniji jer o njima ovisi težina i prognoza bolesti. Ako se bolesnik ne rehidrira, a proljevi i dalje nastave, može doći do pada krvnog tlaka, oslabljene napetosti kože i grčeva u mišićima zbog gubitka elektrolita. Bolesnik je tada blijed, hladne ljepljive kože, upalih očiju, slabo mokri, usporeno odgovara na pitanja, promuklog glasa zbog suhoće sluznica. Daljnjom dehidracijom dolazi do šoka, pri čemu može doći do oštećenja bubrega, mozga, pluća, jetre i sl. i takav bolesnik zahtijeva hitan prijam u bolnicu. Terapija kod crijevnih bolesti u prvom redu je nadoknada tekućine i elektrolita peroralnim putem, a kod težih slučajeva intravenski.
Prehrana tada mora biti dijetalna, kašasta, lako probavljiva. Specifično antimikrobno liječenje obično se ne provodi kod prethodno zdravih osoba, a ovisi o težini kliničke slike. Ovakve infekcije mogu se spriječiti osobnom higijenom, sanitarnim i veterinarskim nadzorom u proizvodnji namirnica.
