Novo istraživanje pokazuje svojevrsni potpis, uzorak u mozgu usamljenih ljudi što ih čini fundamentalno različitima. Njihovi dijelovi mozga različitog su volumena, a postoje i razlike u tome kako ti pojedini dijelovi međusobno komuniciraju.
Tim znanstvenika istraživao je slike magnetne rezonance, genetiku i samoprocjenu oko 40 tisuća odraslih srednje i starije životne dobi. Potom su uspoređivali slike magnetne rezonance sudionika koji su izjavili kako se često osjećaju usamljenima s onima koji su rekli da se tako ne osjećaju.
Znanstvenici su pronašli nekoliko razlika u mozgovima usamljenih ljudi. Razlike su se najviše nalazile u dijelovima mozga zaduženima za unutarnje misli poput prisjećanja, planova za budućnost, zamišljanja i razmišljanja o drugima. Otkriveno je da su ti dijelovi mozga kod usamljenih ljudi bolje međusobno premreženi i povezani te je siva tvar kod tih regija deblja. Usamljenost je također bila povezana i s promjenama na forniksu (moždanom luku) koji je zapravo nakupina živčanih vlakana koji prenose signal ili poruku od hipokampusa prema dijelovima mozga zaduženima za unutarnje misli. Kod usamljenih ljudi struktura tog nervnog trakta bila je bolje očuvana.
Dio mozga zadužen za uunutarnje misli koristimo kada se prisjećamo prošlosti, zamišljamo budućnost ili razmišljamo o hipotetičkoj sadašnjosti. Činjenica da je struktura i funkcija ove mreže pozitivno povezana s usamljenošću mogla bi biti zato što usamljeni ljudi češće maštaju, vrte uspomene ili nade za budućnost kako bi lakše prebrodili socijalnu izolaciju i usamljenost.
– U nedostatku željenih socijalnih iskustava, usamljeni individualci mogli bi biti naklonjeniji unutarnjim razgovorima koje vode, prisjećanju ili zamišljanju socijalnih iskustava. Znamo da se te kognitivne sposobnosti odvijaju u dijelu mozga zaduženog za unutarnje razmišljanje. Stoga taj naglašeni fokus na samorefleksiju, i zamišljanje socijalnih interakcija prirodno više angažira dijelove mozga zadužene za pamćenje – pojašnjava voditelj istraživanja Nathan Spreng sa Sveučilišta McGill u Kanadi.
Usamljenost je sve češće prepoznata kao velik zdravstveni problem, a dosadašnja istraživanja pokazala su da stariji ljudi, koji su usamljeni, imaju veći rizik kognitivnog opadanja i demencije. Razumijevanje na koji se način usamljenost manifestira u mozgu moglo bi biti ključno u sprječavanju neuroloških oboljenja i razvitku boljih terapija.
– Tek smo na početku razumijevanja utjecaja usamljenosti na mozak. Proširivanje našega znanja u ovom području pomoći će nam da više cijenimo hitnu potrebu za reduciranjem usamljenosti u današnjem društvu – rekao je stariji suradnik u istraživanju Danilo Bzdok.
