piše: Robert Mihaljević
Oko 240.000 zaposlenika u javnoj državnoj upravi s nestrpljenjem čeka sredinu travnja, kad će im na račune sjesti plaće za ožujak. Vlada RH je u nikad viđenom povećanju primanja u javnom sektoru za tu namjenu odlučila potrošiti gotovo milijardu eura više nego prošle godine. Riječ je o povećanju plaća, dakako i rashoda u državnom proračunu, bez presedana. Jasno je da je riječ o predizbornom potezu HDZ-ove Vlade koja na valu plaća i isplate dodataka umirovljenicima želi poentirati kod biračke mase. No, posljedice takve odluke – ma koliko na prvu izgledala dobro – mogu biti pogubne za cijeli gospodarski i općedruštveni sustav u zemlji. Jer Vlada je doista odlučila biti izdašna i široke ruke. Iznad svih očekivanja, pa ma što koštalo.
Tako će, primjerice, čistačica u školi i bolnici od ovog mjeseca u prosjeku primati 1200 eura bruto. Plaća referenta skače na 1350 eura, zapisničara na sudu 1360 eura, a običnog policajca 1500 eura bruto mjesečno. Medicinske sestre u bolnici pak trebale bi u prosjeku dobivati oko 2200 eura bruto. A tu je i 300 eura božićnice, 300 eura regresa i 100 eura uskrsnice. S druge strane, umirovljenici će već ovaj mjesec dobiti jednokratno novčano primanje zbog ublažavanja posljedica rasta troškova života u iznosu od 50 do 160 eura, ovisno o visini mirovine. Nije beg cicija, rekao bi naš narod. Beg je u ovome slučaju premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, koji si je baš dao truda da pobijedi na još jednim parlamentarnim izborima. No, najveće povećanje plaća u javnoj upravi u povijesti moglo bi dovesti do tektonskih poremećaja u realnom sektoru, ali i na tržištu rada općenito. Takvo povećanje plaća gospodarstvo jednostavno ne može pratiti.
Nakon svih silnih povišica u mandatu Martine Dalić, prosječna primanja u Podravki danas su, primjerice, oko 1060 eura neto, a Bilokalniku oko 1020 eura. Pritom spremačica u bolnici i zapisničarka na sudu zarađuju osjetno više od radnika sa srednjom školom u Podravkinu pogonu ili administraciji. U prosincu se jedna radnica iz Podravkina pogona s 30 godina staža požalila kako joj je mjesečna plaća 850 eura neto. Čistačica s tolikim radnim stažem u bolnici ili školi zarađuje najmanje 1000 eura neto, što je gotovo 20 posto više. O drugim pogodnostima rada u javnoj upravi da se ne govori. Godišnji dodaci na plaću, nema rada u smjenama i vikendom, na godišnji se može po želji, o razini stresa i radnim uvjetima da se ne govori. I tu dolazimo do nevjerojatnog apsurda: realni sektor koji puni državni proračun iz kojeg službenici javne uprave dobivaju plaće imat će silnih problema jer radnici više neće htjeti raditi za njih, nego za državu. Perpetuum mobile, na žalost, još nije izmišljen, pa državni službenici ne mogu sami sebe financirati (premda nam kao argument redovito ponavljaju upravo to – da i oni plaćaju poreze i doprinose državi).
Da je Plenkovićeva Vlada odlukom o plaćama otvorila Pandorinu kutiju iz koje još može svakakva nevolja iskočiti svjedoče i gradske i općinske javne uprave, koje će svojoj radničkoj klasi također morati dizati plaće. Tako će nemali novac iz proračuna morati biti izdvojen za povišice vrtićkim tetama, knjižničarima i muzealcima, gradskoj upravi, čistačima i domarima. Srećom, gradski se proračun u Koprivnici, recimo, dobro puni upravo zbog neočekivano velikog priljeva poreza na dohodak ove godine, za što je najzaslužnije povećanje plaća u Podravki, ali i drugim tvrtkama u gradu. Pumpanje plaća u javnoj upravi, jasno je ko dan, dovest će do povećane potrošnje te, posljedično, rasta inflacije. Upravo to država i želi: da inflacija kontrolirano raste i da se u državni proračun slijeva sve više prihoda od PDV-a. Tako će golem rast troškova za plaće i druge populističke predizborne izdatke donesene po principu „drži vodu dok majstori odu“ moći držati na uzdi. No, majstori će jednom sigurno otići – a pod majstorima podrazumijevamo ogroman novac koji Hrvatska dobiva iz europskih fondova, među ostalim i za obnovu od potresa. I što onda?
Većina ekonomskih analitičara slaže se kako je hrvatski gospodarski rast prije svega potaknut EU fondovima, novcem kojeg naših državljani šalju obiteljima iz inozemstva te povećanom inflacijskom potrošnjom. To će jednom stati, u to nema nikakve sumnje. Za to nam vrijeme javna administracija buja poput tijesta sa svježim kvascem. Tako je Ministarstvo pravosuđa i uprave prošli tjedan objavilo da je u državnim javnim službama u Hrvatskoj potkraj prosinca lani bilo zaposleno 243.400 ljudi, što je 2800 ljudi više nego zadnjeg dana prosinca pretprošle godine. Riječ je o službenim podacima preuzetim iz državnog sustava centralnog obračuna plaća. U sustavu zdravstva u Hrvatskoj je tako zadnjeg dana prosinca bilo zaposleno oko 72.000 ljudi, odnosno oko 1300 više nego prije godinu dana. U sustavu osnovnog i srednjeg školstva radilo je 68.600 osoba, što je gotovo 800 više nego prethodne godine. U MUP-u je bilo zaposleno oko 25.450 ljudi (250 manje), a u cijelom pravosuđu oko 9850 osoba (50-ak manje). Broj zaposlenih u javnim službama već godinama kontinuirano raste. Tako je prije pet godina, primjerice, u sustavu zdravstva radilo ukupno 66.900 ljudi, a danas ih je čak 5000 više.
U sustavu školstva zadnjeg dana prosinca 2018. godine bilo je zaposleno 65.600 osoba, a zadnjeg dana prosinca lani bilo ih je 3000 više. Veći je i ukupan broj policijskih službenika u odnosu na zadnji dan 2018. godine, i to za oko 160 ljudi. Prema procjeni Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je sredinom 2018. godine imala oko 4,1 milijun stanovnika. Procjene za sredinu 2023. godine još nema, ali mnogi demografi očekuju kako nas neće biti više od 3,7 milijuna. U petogodišnjem smo razdoblju, dakle, ostali bez čak 400.000 stanovnika. Usporedbe radi, otprilike toliko stanovnika danas zajedno imaju Split, Rijeka, Osijek i Varaždin. Koja država uopće može u nekom srednjem roku preživjeti demografsku kataklizmu takvih razmjera? Pogotovo kad je ta kataklizma garnirana specifičnim hrvatskim apsurdom. Taj apsurd ogleda se u egzaktnim statističkim brojkama koje su teško shvatljive. Što je manje djece u školama, bit će više zaposlenih prosvjetara i spremačica. Što je manje pacijenata u bolnicama, radit će više liječnika, sestara i domara. I što je manje stanovnika u općinama, gradovima i županijama, bit će više zaposlenih u tamošnjim upravnim uredima i lokalnim javnim poduzećima.
Ogroman rast plaća u javnoj upravi od ožujka samo će stvoriti još veći pritisak na traženje posla u toj administraciji. Ljudi će prirodno bježati iz tvornica u javne urede, a političari će to koristiti za širenje vlastitog utjecaja i važnosti u lokalnim zajednicama. Sve dok nam se jednom sve to ne obije o glavu. No, koga briga. „Apresmoi, ledeluge“ iliti „nakon mene potop“, slavna je uzrečica francuskoga kralja Luja XV., koji je svojoj ljubavnici, madame Pompadour, uoči Francuske revolucije navodno izrekao sljedeće: „Stvari kakve jesu trajat će dok ja potrajem, a moj nasljednik izvući će se kako bude umio. Nakon mene, neka bude potop“.
FOTO Arhiva
