piše: Stjepko Gambiroža
Još mjesec dana pa ćemo obilježiti punih 12 godina od članstva Hrvatske u Europskoj uniji, a dojam je da euroskepticizam nikad nije bio prisutniji nego u posljednje vrijeme. No, izgleda da dojam vara jer službeni podaci pokazuju da velika većina stanovnika Hrvatske članstvo u Europskoj uniji smatra korisnim. Prema istraživanju koje je proveo Europski parlament, čak 79 posto građana Hrvatske vidi korist za svoju državu od EU članstva, a isto istraživanje pokazuje da stanovnici Hrvatske imaju pozitivniju percepciju o Europskoj uniji i od samog europskog prosjeka.
Otkuda onda taj dojam da su Hrvati nezadovoljni zbog članstva u Europskoj uniji kada prema istom istraživanju tek 11 posto stanovništva Hrvatske ima negativno mišljenje? Vjerojatno zbog toga što je ta manjina prilično glasna, no i izborni rezultati potvrđuju to istraživanje, pošto za tzv. suverenističke stranke obično i glasa desetak posto birača. Ideje suverenizma ponovno su dobile vjetar u leđa ponovnim izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika i on kao da se želi vratiti na postulate izolacionizma koji je nominalno krasio američku vanjsku politiku sve do početka 20. stoljeća. Iako je nije sprječavao da se povremeno uplete u unutarnja pitanja drugih država na američkom kontinentu.
No, da se mi vratimo na lokalne teme jer vidjeli smo kako su te tzv. suverenističke stranke izlazile i na lokalne izbore, nudeći istu ideologiju ili bolje rečeno demagogiju kakvu nude i na parlamentarnim i europskim izborima. Zato i ne čudi da su takve stranke i takve politike doživjele potpuni fijasko na izborima za gradonačelnike, župane, načelnike i razna vijeća jer ljudi ipak rezoniraju da je riječ o izborima u kojima ideologija nije presudna. Suverenistička ideologija ili bolje rečeno demagogija potpuno mi je nejasna jer s kim bi oni to bili saveznici da im se ispune mokri snovi i izvedu Hrvatsku iz Europske unije i NATO-a?
Zalažu se oni nominalno za tradicionalne i kršćanske vrijednosti, iako se istih vrijednosti uglavnom i sami ne pridržavaju. Svim tim suverenističkim opcijama širom Europe zajedničko je i da se protive politici Bruxellesa po pitanju nametanja određenih zakona, no istovremeno se ne ustručavaju uzeti novac iz europskih fondova. I dok je u mnogim europskim državama politika koju bismo mogli opisati i kao ekstremnom populističkom desnicom ne samo u uzletu, već ponegdje i najjača stranka s kojom, srećom, nitko ne želi koalirati, hrvatski suverenizam je srećom još uvijek sveden na margine.
Iako su društvene mreže prepune primitivnih komentara ekstremnih desničara, nacionalista, suverenista i sličnih, činjenica je da je to i dalje tek mali dio hrvatskog stanovništva. Drugi bitan razlog zašto takve stranke ne prolaze je i u tome što su razmrvljene, što ih ima cijelo more, valjda se svaki tjedan osnuje neka nova suverenistička stranka, a kada i dođu izbori, međusobno se isposvađaju zbog vlastitih sitnih interesa pa srećom ne naprave ništa. Ako se i dogodi čudo pa uđu u sustav vlasti, vrlo brzo se razotkriju ili kao nesposobnjakovići vješti samo u prodavanju magle ili kao primitivci kojima je jedini smisao zadovoljenje vlastitih sitnih interesa.
Gotovo svaki hrvatski političar koji se predstavljao kao suverenist, a uspio je nakratko zavesti dio biračkog tijela, vrlo brzo se razotkrio kao najobičniji lakrdijaš pa si je taj dio biračkog tijela morao potražiti novog junaka. Takvih, hvala bogu, ima na izvoz pa ih nerijetko izvozimo i do Europskog parlamenta.
