piše: Robert Mihaljević
Potkraj rujna ove godine u Hrvatskoj je u svim djelatnostima i svim organizacijskim oblicima bilo zaposleno ukupno 1,67 milijuna radnika. Novi su to podaci o ukupnom broju osoba koje po svim osnovama plaćaju mirovinsko osiguranje. Pritom je, kako preciziraju u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, u sektoru građevinarstva bilo zaposleno ukupno 137.000 radnika. Od tih radnika, koji svoj kruh zarađuju na bauštelama diljem Lijepe naše, stranaca je čak 51.000. Dakle, 37 posto. Drugim riječima, najmanje svaki treći radnik na nekom od gradilišta nije iz Hrvatske.
Da nema uvoza strane radne snage, slažu se najveće i najpropulzivnije kompanije u državi, Hrvatska bi jednostavno – stala. Ne bi tko imao betonirati i zidati, kuhati i raznositi hranu, raditi u pogonima u radnointenzivnoj prerađivačkoj industriji i velikim poljoprivrednim subjektima.
To su činjenice od koje populisti koji siju strah zbog sve većeg broja stranih radnika u Hrvatskoj bježe kao vrag od tamjana. A istina je jednostavna – bez stranaca, primjerice, ne bi bilo (ovakve) turističke sezone i (ovakvog) građevinskog booma upogonjenog rijekama europskog novca. Istina, mnoge tvrtke i dalje radije posežu za jeftinijom radnom snagom iz inozemstva nego da povećaju plaće domaćim trudbenicima. No, to je samo dio istine.
A puna je istina da nas je sve manje, da se iseljavamo i sve manje rađamo, da i dalje u velikom broju odlazimo u zapadne zemlje čije plaće naše gospodarstvo jednostavno ne može pratiti. Jer bi se urušilo. Hrvatska se sa svojim strukturnim problemima, skromnim bdp-om, poljoprivredom na konopima i slabašnom izvoznom industrijom ne može natjecati s Austrijom, Njemačkom, Švicarskom, Švedskom i Nizozemskom u radničkim plaćama i mirovinama. Valja to iznova i iznova ponavljati.
Prema friškim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, od 1. siječnja do 30. rujna ove godine izdali smo ili produžili radne dozvole za ukupno 133.000 stranih radnika. Najviše ih je iz Bosne i Hercegovine, oko 30.600, a slijede Srbija (20.400), Nepal (16.300), Makedonija (11.700), Indija (11.000), Kosovo i Filipini (po 8000). Kako je u Hrvatskoj potkraj rujna, kako već rekosmo, bilo oko 1,67 milijuna zaposlenih, ispada kako je u našoj zemlji već 8 posto stranih radnika. Gotovo svaki dvanaesti.
Lani je, primjerice, u našu zemlju doselilo oko 58.000 ljudi i bilo je to prvi put u zadnjih 15-ak godina da je Hrvatska imala više useljenika nego iseljenika. Stranci nam, dakle, jačaju gospodarstvo i naš zdravstveni i mirovinski sustav. Zarađuju i za naše mirovine. Da im, nedaj bože, zabranimo dolazak, sustav bi se vrlo brzo urušio sam od sebe. Ako ne vjerujete, pitajte naše velike i uspješne građevinske, prehrambene ili ugostiteljsko-turističke tvrtke kako bi to zapravo izgledalo.
Kakva je ove godine situacija sa stranim radnicima po županijama? Na sjeveru Hrvatske uvjerljivo najveći udjel stranih radnika ima Međimurje: potkraj rujna u toj je županiji radilo ukupno 43.200 radnika, a stranaca je bilo oko 3730, odnosno čak 8,6 posto. To je više od hrvatskog prosjeka što je doista važno za istaknuti s obzirom na to da u broju stranih radnika zbog turizma ipak prednjače jadranske županije.
Na drugome je mjestu na sjeveru Varaždinska županija s oko 69.500 zaposlenih potkraj rujna ove godine, od čega je 5560 ili otprilike 8 posto stranih radnika. Treća na sjeveru je Koprivničko-križevačka županija s ukupno 36.260 zaposlenih (mirovinskih osiguranika) i oko 2740 stranih radnika (7,6 posto od ukupnog broja). U našoj županiji, dakle, ovog je trena svaki 13. radnik stranac. Samo u kolovozu i rujnu u županiji je izdano radnih dozvola za više od 750 stranaca.
Početkom prošle godine i Podravka je prvi put u povijesti posegnula za zapošljavanjem stranaca, kako su rekli, zbog nedostatka kvalificirane radne snage u Hrvatskoj. Prvi strani radnici u Podravku su lani stigli iz Nepala i Tanzanije. Angažirani su na radu u tvornicama u Koprivnici i Podravkinoj tvornici za preradu povrća Kalnik u Varaždinu. Statistiku strane radne snage u našoj županiji svakako su podebljali i radnici turskog Cengiza, koji grade drugi kolosijek pruge prema Mađarskoj.
Na četvrtom je mjestu na sjeveru Hrvatske prema udjelu stranaca u ukupnom broju zaposlenih Krapinsko-zagorska županija. Podaci zavoda za mirovinsko otkrivaju kako su oni krajem rujna imali oko 40.170 radnika, od čega 2590 ili 6,4 posto stranaca. Bjelovarsko-bilogorska županija je peta s 852 stranca s radnom dozvolom od ukupno 32.580 zaposlenih, što je 2,6 posto. Na začelju je Virovitičko-podravska županija kao jedna od gospodarski najnerazvijenijih u državi: imaju 21.700 zaposlenih, od čega 550 stranaca, što je tek 2,5 posto.
BROJ STRANIH RADNIKA PO ŽUPANIJAMA
| ŽUPANIJA | BROJ ZAPOSLENIH | BROJ STRANIH RADNIKA |
| Varaždinska | 69.532 | 5564 (8,0%) |
| Međimurska | 43.219 | 3728 (8,6%) |
| Krapinsko – zagorska | 40.169 | 2588 (6,4%) |
| Koprivničko – križevačka | 36.256 | 2742 (7,6%) |
| Bjelovarsko – bilogorska | 32.583 | 852 (2,6%) |
| Virovitičko – podravska | 21.711 | 551 (2,5%) |
Naša se lokalpatriotska, a bogme i nacionalno ostrašćena javnost mora pripremiti da će stranih radnika biti sve više. Jer je nas iz godine u godinu sve manje. Štoviše, odumiremo i brže nego što su se najokorjeliji pesimisti nadali. I tu dolazimo do ogromnog problema na koji tijela javne vlasti – lokalna i državna – uopće ne reagiraju. Integracija stranih radnika u naše društvo i odlučnije i jasnije politike koje će se znati nositi sa sve izraženijom ksenofobijom.
Na taj je problem nedavno upozorilo i Pučko pravobraniteljstvo, koje je također kritiziralo Vladu zbog „grijeha nečinjenja“.
– Nažalost, javne politike usmjerene prema integraciji stranih radnika u društvo izostaju, a nije određeno niti tijelo javne vlasti koje bi trebalo koordinirati te aktivnosti. Nedostaje tečajeva hrvatskog jezika, kao i informacija o raspoloživim načinima zaštite prava, kako povezanih uz rad, tako i drugih. Mnogi su nerijetko i primjetno drugačiji, pa je za očekivati i da su češće izloženi predrasudama i diskriminaciji. Na izostanak planova i mjera integracije upozorili smo u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2022. godinu. Ove godine najavljene su značajne promjene, odnosno izrada integracijskih mjera i jačanje zaštite prava vezanih uz rad, što ćemo pratiti i kroz javnu raspravu doprinijeti njihovoj učinkovitosti – naglasili su iz Ureda pučke pravobraniteljice.
A do čega sve može dovesti grijeh nečinjenja i guranje problema pod tepih pokazuju brojni primjeri iz razvijenih zapadnoeuropskih zemalja. Mi smo, naime, danas tamo gdje je prije više desetljeća bila ta razvijena zapadna Europa koja je, demografski devastirana, nasušno trebala milijune radnika za svoja propulzivna gospodarstva i poslijeratnu obnovu. Osim toga, građani Njemačke, Francuske, Belgije, Austrije i Švicarske naprosto ne žele raditi najgore poslove za ispodprosječne plaće. Kao što Hrvati danas ne žele konobariti, crnčiti na baušteli, biti dostavljači Wolta ili brati jabuke, jagode i paprike za, štajaznam, 600-700 eura.
Hrvatska je od samostalnosti izgubila više od milijun stanovnika i toj se katastrofi ne nazire kraj. Nije, dakle, pitanje hoće li strani radnici dolaziti u sve većem broju, već je samo pitanje kako ćemo se mi kao društvo postaviti prema tom fenomenu. Odnosno, kako ćemo pokušati integrirati strance iz različitih podneblja, kultura i običajnih naslijeđa u našu društvenu stvarnost, a pritom poštujući njihovu različitost.
Jer ako se to ne dogodi, bit ćemo u velikim problemima. Hrvatska nije posve otvorena i tolerantna društvena zajednica, kako je naša politička elita rado predstavlja. Društvene mreže prepune su izljeva mržnje i netolerancije prema tim ljudima različite boje kože, vjeroispovijesti i navika koji su trbuhom za kruhom stigli u našu zemlju. A najopasnija od svega je – getoizacija.
Grijeh nečinjenja najvidljiviji je u srcu Europe, njezinoj prijestolnici Bruxellesu, u kojem je najozloglašenija četvrt u EU, Molenbeek, koja je toliko radikalizirana da je upravo iz Molenbeeka došla većina terorista koja je činila nezamislive pokolje po europskim zemljama. Tamo živi oko 100.000 ljudi, uglavnom muslimana. Te siromašne ulice u koje ne zalazi ni belgijska policija najplodnije su tlo za radikalne i europskoj kulturi nezamislive ideje. Tamo se u nekima od ukupno 22 džamije otvoreno poziva na džihad prema kršćanima. Belgijske vlasti na to ne reagiraju.
Uostalom, brojne su europske metropole pune siromašnih i getoiziranih četvrti. Predgrađa Pariza, koje zovu „banlieues“, često su poprišta žestokih obračuna policije i siromašnih migranata. Njihova integracija jednostavno nije uspjela. Hrvatska, srećom, još nije u takvoj situaciji i još ima vremena učiti na brojnim pogreškama uljuljkane i katkad dekadentne stare dame Europe. No, na tome je trebalo početi raditi već danas.
FOTO Nikola Wolf
