piše: Stjepko Gambiroža
Postoji u ovim krajevima jedna urbana legenda koja kaže da svaki puta kada netko jede ćevape nožem i vilicom, jedan Bosanac padne s bauštele u Njemačkoj. Dakako da je stvarnost ovog mita nemoguće provjeriti, baš kao što je nemoguće zaista utvrditi istinitost one narodne predaje da rakija liječi sve: od prehlade, temperature i zubobolje pa čak do toga da je jednom negdje u Lici živio jedan slijepac koji je pijući svakodnevno velebitsku travaricu uspio povratiti vid. I baš kao što prema mitu nesretni Bosanac padne sa skele kada se neki oskrnavitelj odluči ćevape umjesto prstima pojesti „escajgom“, tako se valjda jedna osoba u Hrvatskoj odluči ostaviti poljoprivrede kada vlastodršci donesu novi, tko zna koji po redu pravilnik.
Je li to zaista tako, opet je nemoguće sa sigurnošću tvrditi, no nedavni podaci europskog statističkog ureda Eurostata su prilično indikativni. Prema tim podacima, hrvatska poljoprivreda je 2023. godine zapošljavala oko 63 tisuće osoba dok ih je samo deset godina ranije, odnosno tijekom 2013. godine bilo 128 tisuća zaposlenih u poljoprivredi. To znači da se u samo jednom desetljeću broj zaposlenih u poljoprivredi doslovno prepolovio i bio je to najveći postotni pad u cijeloj Europskoj uniji. Drugi podaci, oni stranice Global Economy, možda su još i nevjerojatniji jer pokazuju oni da je 1991. godine u poljoprivredi u Hrvatskoj radilo između 22 i 23 posto svih zaposlenih, a tri desetljeća kasnije tek oko 4,7 posto svih zaposlenih u Hrvatskoj radi u poljoprivredi.
Zanimljiv je i trend smanjivanja broja zaposlenih u poljoprivredi. Oko 2000. godine približno 15 posto zaposlenih u Hrvatskoj radilo je u poljoprivredi, oko 2010. godine približno njih deset posto, a desetljeće kasnije ni pet posto. Ako se ovakav trend nastavi, ispada da 2030. godine u poljoprivredi neće raditi nitko, a možda ne bi ni trebao jer odavno je svima jasno da je puno jednostavnije uvesti, nego proizvesti. Nikad se nisam bavio poljoprivredom, osim ako se pod tim ne računa poneka ubrana trešnja sa susjedovog stabla, dok je trešanja još uopće bilo uslijed tih klimatskih promjena, kasnih mrazova, orkanskih vjetrova, snjegova i čega sve već ne što zadnjih godina potuče skoro sve, no imam ogromno poštovanje prema ljudima koji se bave proizvodnjom hrane.
Da nema tih vrijednih ljudi, vjerojatno bih krepao od gladi, kao i dobar dio ostalih stanovnika gradova koji poput mene ne znaju uzgojiti ništa. I ne bi ni trebali znati pošto očekujemo da će nas nahraniti seljaci, ljudi vješti u proizvodnji, a mi ćemo koliko treba platiti njihov proizvod. No, prosječni poljoprivrednik posljednjih godina valjda mora sjediti za računalom gotovo poput nas ljudi iz gradova kojima to spada u opis posla. Doslovno su ti ljudi masakrirani birokracijom, propisima, pravilnicima, zakonima i podzakonskim aktima ili kako se sve to već naziva. Baš kao što je nemoguće utvrditi hoće li i koji će to Bosanac pasti sa skele u Stuttgartu, Uerdingenu ili Frankfurtu na Rajni kad se osladimo ćevapima na gospodski način, tako je vjerojatno teško precizno reći koliko vremena jedan poljoprivrednik danas mora provesti pred kompjuterom, a tu ne računamo gledanje pornića, već pravi posao, samo da se zna.
No, zato je takvu procjenu, pomalo paradoksalno, napravila Europska komisija, izvršna institucija hiperbirokratizirane Europske unije, i došla do zaključka da poljoprivrednici zaista previše vremena troše na administraciju i birokraciju. Po njihovoj procjeni, prosječni poljoprivrednik u Europskoj uniji potroši oko sedam radnih dana godišnje samo na administrativne obveze vezane uz poljoprivredne politike i potpore. Ako jedan radni dan ima osam sati, to je onda barem 56 sati godišnje administracije, a i istraživanje koje je nedavno proveo Agroklub pokazalo je da se vrijeme koje su poljoprivrednici gubili na administraciju povećalo u posljednjih desetak godina. Ta suluda birokracija jednog će nas dana sve doći glave pa i ne čudi da se sve više osjećamo poput nesretnog Jozefa K. iz Kafkinog „Procesa“ – zaglavljenog u administrativnom paklu apsurdnog sustava složenog da bude sam sebi svrha.
