U svijetu vrtlarstva poznato je da se neke biljke međusobno ne podnose. Takve kombinacije često rezultiraju slabijim rastom, manjim prinosima ili čak propadanjem biljaka. Luk je vrlo zahvalna i korisna kultura, ali zahtijeva pažljivo planiranje susjeda u vrtu. Ako se uz njega posade neodgovarajuće vrste, može doći do sukoba u tlu, privlačenja štetnika ili širenja bolesti.
Jedna od najvažnijih skupina biljaka koje se ne smiju saditi pokraj luka su grahorice. To uključuje grah, grašak, bob, soju i leću. Luk luči tvari koje smetaju bakterijama u tlu, a upravo te bakterije mahunarke trebaju za rast jer im pomažu u vezanju dušika. Kada se luk i mahunarke nađu preblizu, oboje pate, luk slabije raste, a mahunarke zaostaju u razvoju.
Ni kupusnjače se ne slažu dobro s lukom. Kupus, kelj, brokula, cvjetača i prokulice zahtijevaju drukčije uvjete u tlu i imaju potpuno drugačije potrebe za hranjivima. Ako rastu u blizini, međusobno si oduzimaju hranjive tvari, pa obje kulture gube na kvaliteti i veličini prinosa. Osim toga, u takvim uvjetima često se pojave bolesti korijena i gljivice koje se lako prenose s jedne biljke na drugu.
Neki aromatični susjedi također nisu poželjni. Kadulja, kao ni drugi pripadnici slične skupine biljaka, ne podnosi se dobro s lukom jer privlači slične štetnike. Također, biljke iz iste obitelji poput češnjaka i poriluka troše slične hranjive tvari iz istih slojeva tla, što dovodi do iscrpljivanja zemlje i slabijeg uroda.
Djetelina i lucerna također nisu dobar izbor uz luk. Kao i mahunarke, i one ne vole sumporne spojeve koje luk ispušta u tlo. Ako se uz njih posadi luk, često dolazi do zaostajanja u rastu i žućenja listova.
S druge strane, postoje i biljke koje su odlični susjedi luku. Mrkva je najpoznatiji primjer jer se luk i mrkva međusobno štite od muha koje napadaju njihove usjeve. Uz luk dobro uspijevaju i cikla, salata, rajčica, krastavci, blitva i jagode. Kamilica je također izvrsna pratnja jer poboljšava okus luka i privlači korisne kukce.
Važno je zapamtiti i da se luk ne smije saditi na isto mjesto dvije godine zaredom. Potrebno je barem tri godine razmaka kako bi se tlo oporavilo i kako bi se smanjio rizik od bolesti koje napadaju lukovice.
FOTO ilustracija
