„Lijepo vas iz srca pozdravljam prije mog odlaska u misije“, mirnim glasom počinje za RKC Snježana Tišljarić, humanitarka iz Koprivnice, koja ovoga ljeta ponovno kreće u Afriku. Nakon dvije godine, odlazi volontirati u Ugandu i Tanzaniju, putem udruge Zdenac, a u suradnji s hrvatskim misionarima, don Jakoslavom Banićem i don Antom Batarelom. Tamo će pomagati najpotrebitijima, najčešće djeci, u krajevima gdje osnovno postaje luksuz, a svaki osmijeh čudo.
Ono što Snježana ne može ostaviti za sobom je ono što nosi u srcu. Riječi koje piše kad pronađe malo vremena u misiji, crte stvarnosti koje bi, kaže, voljela da svatko iskusi, jer možda će nekoga i potaknuti da pokuša napraviti isto.
„Često govorimo nemam vremena, nemam novaca, nemam ovo, nemam ono. A zapravo imamo i previše“, kaže i nastavlja tekstom koji je nastao upravo tamo, u Africi, među djecom čiji su životi toliko različiti od onih na koje smo navikli.
„Možemo li uopće reći nemam?“
„Zamislite djevojčicu koja nikad nije zavezala crvene mašne na svoje pletenice… koja nikad nije stavila sjajne špangice na kosu. Navikla je da joj vjetar raznosi kratku kosu jer je šišana gotovo do kože kako bi se lakše oprala onim sapunom koji miriše na mast i luk.“
Snježana opisuje stvarnost koju rijetko tko ovdje može zamisliti. Djeca hodaju bosa, noge su im izgrebane trnjem, ranjene od paljenja drače. A mi? Polupunu čašu vode prolijemo jer je pretopla, pa natočimo drugu. Imamo vode koliko hoćemo, oni je piju iz rijeke, kakva god da je, prljava ili ne. „Tko zna hoće li ikada uopće kušati onu iz bunara“, kaže.
U Africi, kaže, meso djeca jedu samo subotom. Žive od jednog obroka dnevno koji im pripremaju volonteri. Kad dobiju komadić pilećeg krila, i to ne ono najbolje, nego ono što bi netko ovdje bacio djeca ga pojedu s oduševljenjem, kao da jedu najfiniji panirani file.
„Od toga malog vrška krila, djeca odvoje polovicu da bi odnijela kući, braći, sestrama ili bolesnoj baki koja ih čeka. Bez da ih je itko to učio. To je ljubav. To je milosrđe.“
Bez sapuna za tuširanje, ali s osmijehom
Ono što Snježana priča, iako potresno, ne ostavlja dojam očaja već divljenja. U zemlji bez vode, bez televizije, bez radija i bez knjiga, ljudi pronalaze radost. „Peremo se u kanti sapunom kojim peremo i suđe i sebe i veš. Ali taj miris… taj miris čovjek nikad ne zaboravi.“
Dok mi, govori Snježana, stojimo pred policama prepunim šarenih gelova za tuširanje i ne možemo se odlučiti koji miris želimo, ondje sapun miriše na preživljavanje.
„Nemamo ni vremena jer ga provodimo tražeći one najsiromašnije kojima treba pomoć. Ali tamo se, među siromašnima, osjeti nešto što je više od materijalnog. To je istinska zahvalnost.“
Djeca bez roditelja i bez prava na zagrljaj
U sirotištu Čipole, gdje je boravila, smješteno je 78 djece, ostavljene, pronađene uz rijeku, bez doma i roditelja. Njihove životne priče ne stanu u jedan razgovor. No Snježana je s nama podijelila jednu. Zapis koji je, kaže, napisala nakon susreta s jednom djevojčicom:
„Kažeš, postoje djeca koje mame drže za ruku i vode u vrtić. Kako izgleda mama? Pričaj mi, teta. Kako miriše majčina ruka? Smiješ li je zagrliti prije spavanja ako se bojiš mraka? Pričaj mi, teta. Kako izgleda tata? Ima li tata krilo na koje se popneš kada padneš i ozlijediš koljeno? Miriše li tata na polje riže ili mango koji ponekad dobijemo u sirotištu? Imaju li bake nježne, nasmijane oči? Možeš li im dotrčati u zagrljaj kad si tužan? Ja sam često tužna, ali ne smijem plakati – jer nema me tko zagrliti. Nema me tko staviti u krilo i priviti uz sebe.“
Ove riječi ne ostavljaju nikoga ravnodušnim.
Zašto ideš, Snježana?
Na kraju, Snježana odgovara i na najčešće pitanje koje joj ljudi postavljaju:
Zašto opet ideš tamo? Tiho i jasno kaže:
„Upravo zbog toga.“
Zbog jedne djevojčice. Zbog dječaka koji dijeli svoje jedino krilo piletine. Zbog osmijeha koji govori više od tisuću riječi. Zbog svijeta u kojem ništa nije njihovo, ali u kojem dijele sve. Zbog toga što tamo čovjek tek spozna koliko je malo potrebno da budeš sretan.
Želite pomoći?
Udruga Zdenac aktivno djeluje u brojnim zemljama u razvoju. Svojom donacijom, kumstvom ili volontiranjem možete pomoći radu misionara i volontera poput Snježane. (mv)
FOTO arhiva
