piše: Stjepko Gambiroža
I ovog ću tjedna tekst započeti jednom vulgarnom, ali nadasve poznatom poslovicom koju ću pokušati ublažiti, a da ne izgubi smisao. Kaže tako ta poslovica umekšano da se bolje rodit bez one stvari, nego bez sreće jer ako imaš sreće, narast će ti i ona stvar. Tako se proces razvoja kroz povijest kugle nam zemaljske mogao i drukčije odigrati. Recimo, da se nije Panonsko more isušilo baš skroz do kraja i ostavilo nam plodnu zemlju, već da smo mi tu ostali prvi red do mora, naš način života bio bi potpuno drukčiji. Zamislite tek što bi bilo da se taj geološki proces odigrao na način da je Panonsko more ostalo tu gdje je bilo ili još bolje, da su se isušilo točni oni dijelovi pa da postanemo prvi red do mora. I da se istovremeno isušilo Jadransko more pa da smo mi ti koji ne moramo ništa raditi i ne moramo se nešto posebno mučiti, a opet parica kapa.
Da smo imali samo malo više sreće i da se Panonsko more isušilo na način da ga možemo apartmanizirati tako da naše šupe, ribičke bajte i kletice zapljuskuje more i stranci plaćaju suhim zlatom da bi se u njih smjestili na tjedan ili dva, životi bi nam bili potpuno drukčiji. I dok su Dalmatinci i ostali uz priobalje ti koji se uglavnom kroz cijelu godinu zajebavaju, a preko ljeta na nekoliko mjeseci ako treba iznajme i kuće u kojima inače obitavaju pa žive kao bubrezi u loju, da je bilo samo malo više sreće, to smo mogli biti mi. O kako bi bilo predivno da već početkom proljeća nama počinju zvoniti telefoni, užare se optički kablovi Interneta od silnog interesa Dalmatinaca koji nakon teške i duge radne godine tih tjedan ili dva odmora žele provesti negdje na bilogorskoj, podravskoj ili prigorskoj rivijeri. Pa zovu i mole, ne pitaju koliko košta najam, a mi im svake godine za nekakvu prčvarnicu uzmemo deset posto više nego prošle godine. Kao što oni uglavnom danas čine nama.
Uglavnom, shvatili ste poantu, da nam je ostalo Panonsko more i da nam se obala namjestila točno onako kako bismo mi to željeli, morali bismo raditi puno manje nego što moramo raditi danas. A možda bi i Dalmatinci konačno naučili da Bjelovar nije Slavonija, kao i da Podravina nije isto što i Zagorje, no jasno je da geografski položaj bitno određuje čime ćemo se baviti. I koliko ćemo raditi. Proteklih dana i u Hrvatskoj su se mogle čuti izjave oporbenih stranaka koje se zalažu za izmjenu radnih navika odnosno promjenu standardnih osam sati rada, osam sati odmora i osam sati slobodnog vremena kroz pet radnih dana.
Dok je nekoć davno bilo normalno da sirotinja radi 10, 12 pa i 16 sati dnevno u nezamislivo teškim uvjetima i to šest dana u tjednu, početkom 20. stoljeća je zahvaljujući ponajviše socijalističkim i radničkim pokretima uvedeno pravilo 8+8+8.
Postoje već neke zemlje u svijetu poput Islanda, Belgije pa i poslovično marljivog Japana koje eksperimentalno provode radni tjedan od četiri dana, a nešto slično predložio je i novi predsjednik zagrebačkog SDP-a i poručio da će na tome inzistirati. Još korak dalje je prošlog tjedna otišao saborski zastupnik stranke Most koji je predložio da se radni dan skrati na šest sati, ali za roditelje, no sve je to mala beba prema raznim ekonomskim, tehnološkim i filozofskim teorijama prema kojima bi u budućnosti uz razvoj tehnologije ljudski rad mogao postati znatno manji dio života. Ili čak potpuno nestati! Razvojem automatizacije i umjetne inteligencije te teorije se više i ne čine baš tako futurističke i nemoguće iako ih ova moja generacija sasvim sigurno neće doživjeti.
Zanimljivo je kako je slavni američki makroekonomist John Maynard Keynes, zahvaljujući čijim idejama New Deala se Amerika iščupala iz krize tridesetih godina prošlog stoljeća, još 1930. godine predvidio da bi tehnološki napredak kroz stotinu godina mogao dovesti do 15-satnog radnog tjedna i istovremeno ogromnog povećanja produktivnosti. Tada bi glavni problem društva moglo postati, strahovao je, kako će ti ljudi budućnosti koji gotovo i neće morati ništa raditi provoditi to slobodno vrijeme. No, bez brige Johne, siguran sam da bismo se vrlo brzo snašli i pronašli načine kako popuniti to silno slobodno vrijeme, samo bismo pogledali što nam to i danas rade braća Dalmatinci!
FOTO ilustracija
