Nedavno sam pričao s jednim prijateljem koji godinama živi u Njemačkoj i kući dođe dva, možda tri puta godišnje. Ne razmišlja još o povratku, a nekako smo došli do teme glasanja na izborima i rekao je da mu ne pada na pamet glasati na izborima u Hrvatskoj. Tu ne živi, kaže, i misli da ne bi bilo pošteno i korektno da odlučuje o tome tko će biti na vlasti u zemlji u kojoj ne živi premda je i dalje državljanin Hrvatske. Nekako pretpostavljam da tako razmišlja i dobar dio naših ljudi koji žive u tuđini i koji jednostavno misle da nije korektno da oni koji ovdje ne žive, donose tako bitne odluke.
Sjetio sam se tog razgovora ovih dana nakon što smo čuli neke potihe najave da se razmišlja o tome da se dijaspori vrati veći broj mandata. Ustavnim promjenama iz 2010. godine dijaspora je fiksirana na tri zastupnika u 11. izbornoj jedinici, dok je prijašnjim sustavom ovisno o izlaznosti dijaspora mogla imati čak i 12 zastupničkih mjesta. Glasovi dijaspore od tada i nisu imali mogli imati neki presudan utjecaj na parlamentarne izbore iako nije nemoguće da su upravo oni odlučili predsjedničke izbore 2015. godine. No, kada bi se dijaspori vratilo pet, sedam ili devet mandata, svakako bi to povećalo mogućnost da upravo glasovi ljudi koji ne žive ovdje odluče tko će nam krojiti sudbinu. Pogotovo jer je već godinama unaprijed poznato kako glasa dijaspora i kome ti glasovi odlaze pošto je sve mandate dijaspore u zadnjih dvadesetak godina dobivala jedna te ista stranka.
S druge strane, postoje i oni koji ističu da bi na hrvatskim izborima trebali glasati samo oni koji ovdje plaćaju poreze, no i to bi moglo biti dosta problematično. Činjenica je da brojni hrvatski državljani koji žive u inozemstvu i dalje posjeduju nekretnine, zemlju ili ostvaruju prihode u Hrvatskoj, a tada bi po toj logici ostvarivali biračko pravo. Još problematičnije bilo bi kada bi se recimo uvelo da glasati mogu oni koji plaćaju porez na dohodak, jer to bi automatski iz biračkog procesa eliminiralo na primjer umirovljenike s malim mirovinama, nezaposlene, studente i mnoge druge pa opet to ne bi bilo pravedno, a dijelom bi nas vratilo u doba kada su pravo glasa imale tek određene kategorije društva. Umjesto da stalno slušamo priče o dijaspori i glasovima iz inozemstvima, puno bi korisnije i pametnije bilo da se konačno urede birački popisi pa da više nemamo gotovo jednak broj birača i stanovnika. No, još pametnije i korisnije bilo bi da se konačno uvede dopisno ili elektroničko glasanje, što već postoji u više europskih zemalja.
Eto, postoji danas sustav e-Građani. Riječ je o državnoj digitalnoj platformi koja građanima omogućuje pristup brojnim javnim uslugama putem Interneta uz sigurnosnu elektroničku identifikaciju. Kroz taj sustav mogu se koristiti usluge poput provjere osobnih dokumenata, poreznih podataka, zdravstvenih informacija, mirovinskog staža, prijave prebivališta i brojnih drugih administrativnih postupaka koji su zamijenili noćnu moru zvanu odlazak na šaltere. Zašto se kroz sustav e-Građani ili neku sličnu platformu ne bi i u nas uvelo elektroničko glasanje jer nije da nešto takvo u Europi već ne postoji.
Naravno, pod uvjetom da se izrada ili zaštita sustava ne daju nekom „rođi“ pa da i to postane podložno sumnjama, uostalom kao i gotovo sve ovdje. Recimo u Estoniji već godinama postoji mogućnost elektronskog odnosno internetskog glasanja. Ondje se građani prijavljuju za izbore pomoću nacionalne elektroničke osobne iskaznice ili mobilnog digitalnog identiteta i glasaju preko službenog sustava. Čak više puta mogu promijeniti svoj online glas tijekom razdoblja glasanja, no kao konačni se računa posljednji glas koji se označio. Na tamošnjim izborima za parlament 2023. godine više od polovice svih glasova dano je online. Osim elektronskog glasanja, u brojnim svjetskim državama postoji i sustav dopisnog glasanja, ne samo u Americi protiv čega se nedavno pobunio predsjednik Donald Trump lažno tvrdeći da tako nešto postoji samo u SAD-u. No, podaci pokazuju da nešto takvo postoji u 32 države svijeta, među njima i u Njemačkoj, Grčkoj, Luksemburgu, Poljskoj, Islandu, Lihtenštajnu, Švicarskoj i Velikoj Britaniji. Tako da i to ne bi bilo izmišljanje neke tople vode.
piše: Stjepko Gambiroža
