piše: Stjepko Gambiroža
Ne znam kako vi stojite po pitanju tih influencera koji nam stalno iskaču po društvenim mrežama i taman kad blokiramo jednog takvog dosadnjakovića i zamolimo Cukerberga da nam ga više ne prikazuje, pojavi se neki novi bezveznjak za kojeg nismo željeli znati da uopće postoji. No, svejedno nam se iz nekog razloga pojavio na našem zidu sa svojim opservacijama koje nas nimalo ne zanimaju. Pojavom društvenih mreža doslovno je svaka budala dobila priliku za ostvarenje svojih 15 minuta slave, samo što je tih 15 minuta u ovom slučaju postalo i nešto duže. Kažu da postoje oni koji od toga dobro žive, sasvim fino zarađuju napučujući usne, znojeći se u teretani ili tresući guzice uz zvukove neke užasne muzike, no takvi i takve su zapravo prilično bezazleni.
Pun je Internet danas svakakvih spodoba za koje ne znamo ni tko su, ni što su, kakve su im reference, što su u životu ostvarili, a putem tih komunikacijskih kanala dijele savjete o svemu i svačemu. Objašnjavaju nam što i kako jesti, zašto su vlakna dobra, a ugljikohidrati nisu i kada bismo trebali jesti voće, a kada povrće. Snimaju se dok obilaze restorane i onda palamude o onome što jedu nadajući se da će ušićariti besplatni gablec. Prava je danas inflacija stručnjaka o svemu i svačemu pa je recimo postala prava gnjavaža slušati i filozofiranje o nogometu jer Internet je danas prepun milijuna vrhunskih stratega koji znaju sve o svemu i da im netko da šansu, vjerojatno bi sa Sabarijom pobijedili Manchester City. Jednostavno mi se kosa nakostriješi kada čujem te majstore dok krenu mudrovati o bizarnim statistikama poput očekivanih asistencija, očekivanih pogodaka i očekivanih udaraca na gol, što god to značilo. Ili o pretrčanim kilometrima te o ukupnoj progresiji lopte.
Nerijetko možemo čuti prigovore i zamjerke da se na javnim površinama postavlja sve više nadzornih kamera i da nas prate gdje god se krećemo, a svi mi imamo te mobitele s kamerama koji su nam gotovo postali produžetak ruke te snimamo sve i svašta i kad treba i kad ne treba. Snimamo i slikamo milijune videa i fotografija koje potom više i ne pogledamo. Nekakvi virtualni „oblaci“ smješteni u nekom virtualnom prostoru su nam prepuni, a kada ćemo za pet ili deset godina pokušati pronaći neku sliku koja bi nam mogla biti bitna, nećemo uspjeti jer smo je izbrisali kako bismo oslobodili prostor za novu gomilu besmislica koje su nam se u tom trenutku činile zanimljive.
Nekoć smo imali obiteljske fotoalbume koji su nas podsjećali na određene trenutke, slike kojima smo za sva vremena bilježili momente jer smo ih smatrali bitnima. Danas se pak svi pouzdajemo u tu tehnologiju bez koje bi nam život bio teško zamisliv i koja nam je sasvim sigurno olakšala mnogo toga, a dok mi možda razmišljamo da su te moderne društvene mreže alati osmišljeni da nas povezuju, zapravo su to platforme čiji je osnovni smisao donošenje nezamislivih profita. Tako je već krajem prošle godine Australija postala prva zemlja u svijetu koja je djeci mlađoj od 16 godina zabranila pristup svim društvenim mrežama, a i neke europske zemlje već razmatraju uvođenje sličnih zakona.
Kakav će to utjecaj imati na današnju djecu koja su praktički od rođenja prisutna na tim mrežama jer posjedovanje pametnog telefona danas više nije luksuz, nego potreba, vjerojatno ćemo doznati kroz koje desetljeće. Ako poživimo. Oni koji su poput mene odrastali tijekom devedesetih, sjetit će se recimo kako je u to doba bilo teško doći do pornića, a ne želim pomisliti kroz kakve su muke prolazili oni rođeni još nešto ranije, ti su se valjda morali zadovoljiti ponekom sličicom. Srećom pa je u moje vrijeme tu uvijek bio nečiji tata koji je imao tajnu kolekciju pornjave, a ona bi se ipak nekako otkrila pa se „poskrivećke“ gledala, a danas je svakom djetetu slobodno dostupna i najekstremnija pornografija koja se nalazi samo na nekoliko poteza prstom.
Na udaljenosti od nekoliko poteza prstom nalaze se i razni ekstremisti, radikali, populisti, propagandisti, čija popularnost buja upravo zahvaljujući činjenici da društvene mreže propagiraju i dodatno potiču takav sadržaj jer im podjele donose profit. Zato i ne treba čuditi da su razni populisti prvi protiv uvođenja zabrana i ograničenja jer bi im se na taj način doseg možda smanjio, no svakako ne bi bilo loše razmisliti da u tome slijedimo put Australije i odlučimo se za taj možda nepopularan potez.
FOTO ilustracija
