piše: Stjepko Gambiroža
„Dođu tako, vremena, kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. Citat je to koji ste vjerojatno negdje čuli, možda i vidjeli na nekoj od društvenih mreža gdje se nerijetko bez ikakve provjere svašta širi i dijeli. Ovaj citat pripisuje se tako poznatom piscu i nobelovcu Ivi Andriću iako nije pronađen dokaz da je čovjek ikada baš to rekao ili negdje zapisao. Nešto najbliže tome je Andrić napisao u noveli „Svadba“, gdje postoje rečenice „Zli zavladaju, a dobri im se pokore. Nevaljali i maloumni progovore, a čestiti i mudri umuknu, pravovjerni izgube nadu i pravac u životu“ koje su smisleno vrlo slične, no nisu identične. Podjednako je legendaran i citat „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“ koji se pripisuje Miroslavu Krleži iako nigdje ne postoji pouzdani dokaz da je čuveni književnik nešto slično ikada izrekao, kamoli zapisao.
Pri vrhu tih mudrih citata koji se svako malo negdje pojave je i onaj „Ne slažem se s tvojim mišljenjem, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ga iznosiš“ koji se pripisuje francuskom prosvjetitelju Voltaireu. Iako, pogađate, ne postoje pisani dokazi da je Voltaire nešto takvo zapisao. Upravo taj lažni citat često koriste oni koji se vole prikazivati pametnima, načitanima, pogotovo liberalnima i širokoumnima, no čisto sumnjam da bi itko od tih pametnjakovića zaista do smrti branio nečije pravo da iznosi svoj stav. Pogotovo ako je taj stav potpuno glup i besmislen jer bilo bi i više nego tupavo braniti nečiji stav da je Zemlja ravna ploča ili da ptice ne postoje, već da je riječ o dronovima i slične budalaštine u što ljudi vjeruju, nego bi im u tom slučaju bilo pametnije preporučiti razgovor s kliničkim psihijatrom.
Premda je sloboda govora koncept koji se temelji na ideji da svaka osoba ima pravo izražavati svoje misli, stavove i ideje bez straha od cenzure, represije ili kazne od strane države, ona ipak nije apsolutna. Koncept slobode govora omogućuje izražavanje, ali isto tako i zahtijeva odgovornost za izgovorenu ili napisanu riječ. Nažalost, ono čemu svjedočimo otkako je apsolutno svakome dozvoljeno da komentira i javno izražava svoje mišljenje o bilo kojoj temi, pokazuje da velika većina tih komentatora tu slobodu, koju nažalost još uvijek ne uživa više od polovice stanovnika Zemlje, shvaća paušalno i misli da mu sloboda govora dopušta apsolutno sve.
Zato su nam i ti digitalni kanali zatrovani i zaprljani najgorim mogućim uvredama koje se obično mogu pronaći ispod gotovo svakog članka podijeljenog na društvenim mrežama.Vrve ti komentari od uvreda i kao da se neki trude što je moguće više uvrijediti i posramiti nekoga koga možda nikad nisu ni upoznali. Nešto što je zamišljeno s ciljem da građani mogu slobodno raspravljati o idejama, čak i kada se one razlikuju od većinske ili vladajuće ideje, pretvorilo se posljednjih godina u pravu perverziju. Kritičkog razmišljanja, tolerancije i sposobnosti prihvaćanja različitih mišljenja u takvim dijalozima gotovo pa nema, a argumentacija o nekoj temi više se uopće ne zasniva na činjenicama, već na tome koliko je netko glasan i uporan.
Pa kao u onoj mudroj sekvenci s početka koja se pripisuje Ivi Andriću, dođoše vremena kada su pametni nerijetko odlučili zašutjeti jer im se jednostavno ne da raspravljati s budalama koje su odlučile progovoriti. I ne gase se. Laju i reže, a svoju slobodu govora prakticiraju kada ona očigledno prelazi u poticanje na nasilje i mržnju, klevetanje i lažno optuživanje, što je nešto što svakako ne bi trebalo biti dozvoljeno. I o čemu bi svatko trebao dobro razmisliti prije nego što napiše neku gadost o nekome.
