piše: Stjepko Gambiroža
Oni nešto stariji mogli bi se sjetiti filma „Opasne misli“ u kojem je Michelle Pfeiffer bila mlada učiteljica koja je pokušala potaknuti učenike u srednjoj školi negdje u Kaliforniji. Iako je od gledanja tog filma prošlo već skoro tri desetljeća, urezala mi se u pamćenje scena u kojoj učenici pri ulazu u školu moraju proći ne samo pored zaštitara, nego i kroz detektor metala kako ne bi ispalo da netko od njih nosi oružje u školu. Taj film bio je popularan taman negdje sredinom devedesetih, dok je moja generacija išla u školu, a iako je to bilo još ratno vrijeme, nikome nije padalo na pamet da bi u školi trebali zaštitari dok nam je detektor metala bio potpuno otkriće, nešto poput pokretnih stepenica.
Bilo je tada oružja po svuda, no nikome nije padalo na pamet da ga ponese u školu, a ako bi i došlo do nekog incidenta među učenicima, nije trebao zaštitar da bi smirio situaciju, već bi netko od nastavnika podijelio nekoliko šamara i problem bi bio riješen. Ako bi se netko slučajno kod kuće požalio da je u školi dobio koju odgojnu šamarčinu, puno veća vjerojatnost bila je da će poneka šljaga slijediti od mame ili tate jer ako ti je nastavnica stisnula šamar, sasvim sigurno je to učinila s razlogom. Daleko od toga da podržavam takve odgojne metode ili zazivam povratak uporabe šibe za držanje discipline, no jako je teško uopće više biti pametan po tom pitanju.
Da nam je netko samo prije godinu dana rekao da bi se negdje u Hrvatskoj mogao dogoditi napad luđaka na djecu u školi, vjerojatno bismo odmahnuli rukom i rekli da se nešto takvo događa samo u Americi. Pa se opet dogodilo i kod nas, a sada se škole zaključavaju, ponegdje se angažiraju zaštitari koji bi trebali spriječiti da se sličan jezivi incident više ne ponovi. No, kako uopće spriječiti nešto takvo i zaustaviti pomračeni um u toj morbidnoj i normalnom čovjeku nezamislivoj namjeri?
Osim što se ponegdje u školama angažiraju zaštitari, proteklih dana mogli smo čitati da se negdje osnovnoškolcima misli zabraniti korištenje mobitela za vrijeme nastave i odmora, a negdje se uvode pravila da romobili nisu dozvoljeni u osnovnim školama. Upravo ti romobili su u posljednje vrijeme postali pravi fenomen i gotovo svakog dana čitamo o prometnim nesrećama u kojima su sudjelovali električni romobili, a nerijetko ta pomodarska prometala, čiji napredniji modeli mogu ići i do 80 km/h, koriste i djeca. Premda proizvođači na tim romobilima blokadom ograniče brzinu do 25 km/h, koliko je dozvoljeno po javnim cestama voziti takvim prometalima, nerijetko se događa da se ta blokada miče jer tko je vidio voziti se 20 ili 25 na sat kada može 50 ili 60.
Baš kao što je slučaj kod svega u Hrvatskoj, ne postoji zakon ili pravilo koje na neki način nećemo pokušati zaobići, a onda kada se nešto dogodi, svi ćemo se čuditi kako je to moguće. Nemoguće je uopće doći do zaključka je li djetinjstvo bilo lakše, bezbrižnije i jednostavnije nama prije 20, 30, 40 ili više godina. Ili je jednostavnije današnjim klincima koji imaju mnogo toga o čemu smo mi mogli samo sanjati i praktički sve im je dostupno na dohvat ruke. Eh, što bih dao da su mi kao 15-godišnjaku na jedan ili dva klika miša ili pokreta prstom bili dostupni svi albumi Nirvane, Gunsa ili što sam već tada slušao. No, imalo je svoju draž i romantiku to presnimavanje kazeta, uskoro i „prženje“ CD-a, od onih koji su imali obično već presnimljenu kazetu ili sprženi CD pa su se tako stvarale kolekcije.
Dok smo mi kao djeca po cijele dane bili vani, trčali, penjali se na stabla, ponekad s njih i padali, igrali se rata ili smo sami smišljali neke nove igre, nabijali loptu po cijele dane, današnje klince vani se gotovo i ne može vidjeti. Ponekad smo morali proći cijeli grad kako bismo našli nogometno igralište na kojem ćemo relativno brzo doći na red za igru jer je na svima bila hrpa ekipa, a sada su sva ta igrališta uglavnom prazna. Obnovljena, uređena, s finim betonom, ima ih koliko hoćeš, ali su uglavnom prazna.
FOTO ilustracija
