piše: Stjepko Gambiroža
Prošlog je tjedna započeo još jedan štrajk u obrazovnim ustanovama. Štrajka dio nastavnika u osnovnim u srednjim školama, na visokoobrazovnim ustanovama. Traže ljudi veće plaće i veća prava i nije im za zamjeriti jer pravo na štrajk zajamčeno je i samim Ustavom Republike Hrvatske. Veći problem od toga što štrajkaju zaposleni u školstvu je izostanak sličnih akcija u ostalim sektorima, ponajviše u realnom sektoru. Teško se zapravo sjetiti uopće nekog ozbiljnijeg i masovnijeg štrajka radnika u realnom sektoru u Hrvatskoj, ako izuzmemo one manje pojedinačne u koje su krenuli očajni radnici pojedinog poduzeća jer im direktor devet mjeseci nije isplatio plaću.
Štrajkove u nas prvenstveno povezujemo s javnim sektorom i državnim službama kod kojih su sindikati i dalje utjecajni i imaju masovno članstvo među zaposlenicima. Postoje, doduše, i sindikati za pojedine sektore industrije, no u nas je u realnom sektoru jako teško očekivati ozbiljniji štrajk i zaustavljanje proizvodnje iako je velika većina onih koji primaju najmanje plaće zaposleno upravo u proizvodnom sektoru. Prema podacima s kraja prošle godine, minimalnu plaću primalo je blizu stotinu tisuća radnika u Hrvatskoj, dok je njih gotovo 250 tisuća imalo bruto plaću do iznosa od 970 eura ili jedva 720 eura neto. Primao je toliko otprilike svaki sedmi zaposleni u Hrvatskoj, a za pretpostaviti je da su gotovo svi ti ljudi bili zaposleni u realnom sektoru.
I premda je očigledno da su plaće u obrazovnom sektoru prošle godine porasle, isto tako je od početka bilo jasno da će prošlogodišnje predizborno povećanje plaća cjelokupnom javnom sektoru stvoriti priličan nered. Podsjetimo, pomalo stihijski je tada izglasano masovno povećanje plaća koje su sjele na račune ljudima točno u mjesecu kada su se održavali parlamentarni izbori. A gle čuda, koji mjesec kasnije se ispostavilo da su plaće najviše porasle upravo političarima, činovnicima, šefovima i podšefovima državnih agencija, državnim tajnicima, županijskih ustanova i sličnih institucija. Čuli smo tako prošlog tjedna i kuknjavu na javnoj televiziji jednog državnog tajnika kojem je plaća porasla za čak 1700 eura te sada iznosi 4135 eura neto ili nešto više od 31 tisuću dobrih, starih kuna. No, znate li koliko radnika u Hrvatskoj uopće ima plaću od 1700 eura? Jedva 13 posto od svih zaposlenih u Hrvatskoj je u siječnju ove godine imalo plaću 1700 eura ili veću, a kada prosječan zaposlenik, pogotovo onaj koji radi za nešto više od minimalca, ili umirovljenik koji je crnčio 35 ili 40 godina pa sada ima penziju 500 eura, vidi nešto takvo, što će misliti?
Naravno da se osjeća prevarenim, izigranim, ogorčenim. Iz te perspektive jasno je da zaposleni u obrazovanju imaju svako pravo tražiti više, a jak adut im je i što je i prilikom prethodnih štrajkova Vlada obično popuštala i prihvaćala barem dio njihovih zahtjeva. No, glavni problem je što je kod nas osnovno razmišljanje prilikom povećanje plaća u javnom sektoru vođeno isključivo željom za o(p)stankom na vlasti, a ne nekom kvalitetnom kalkulacijom i procjenom. U našem političkom svijetu, povećanje plaća je ekvivalent za pridobivanje glasova na izborima, bez promišljanja što bi to u budućnosti moglo donijeti.
Za pretpostaviti je da će Vlada nakon nekog vremena pristati na određene ustupke zaposlenima u obrazovanju, baš kao što je bilo i do sada. Obje strane tada će se proglasiti pobjednicima i tvrditi da su upravo oni postigli ono što su tražili. Iako će štrajkaši dobiti tek dio onoga što su zahtijevali, a vlastodršci će morati dodatno zagrabiti u državnu kasu više nego što su planirali. Osim ako se u Vladi ne odluče po uzoru na američkog predsjednika Donalda Trumpa jednostavno ukinuti Ministarstvo obrazovanja pa se na taj način riješe svih briga.
FOTO arhiva
