Prije nešto više od godinu dana Roman Sović naslijedio je Iliju Lončarevića na poziciji voditelja Škole nogometa koprivničkog prvoligaša. Zasigurno jedna od najodgovornijih pozicija u klubu, jer nije tajna da Slaven živi od prodaje igrača koji se razvijaju ili bi se trebali razvijati kroz mlađe uzrasne kategorije. A bacite li, primjerice, ovih dana pogled na ljestvice liga u kojima igraju pioniri, kadeti i juniori, mogli biste se neugodno iznenaditi.
Naime, svi oni „životare“ pri dnu poretka nakon šest odigranih kola, s time da pioniri i juniori imaju po tri boda, a kadeti jedan više. Takvo stanje ne ulijeva neku nadu, a ima li mjesta za zabrinutost upitali smo upravo Sovića, koji je dolaskom na ovu funkciju naglasio da viziju i cilj ima. Jasno, u godinu dana to je teško ostvariti, ali nekako sumnjamo da je šef Škole nogometa očekivao da će se mlade nade, barem kako sada stvari stoje, boriti za „goli život“.
PL: Ruže ne cvjetaju prvoj ekipi, a isto se odnosi i na one čije vrijeme tek dolazi. Prvenstveni rezultati mlađih kategorija su zabrinjavajući pa nas zanima moramo li se brinuti za budućnost kluba?
Ovisno o tome kako gledate i tumačite te rezultate. Istina je da pogled na tablicu ne izgleda najbolje, ali ima tu okolnosti koje su na to utjecale. Pogotovo kod juniora, gdje je pet-šest mladića uključeno u rad prve momčadi. To je dobro i dokaz da se nešto radi, ali s druge strane, zbog toga pate njihovi vršnjaci iz juniora. Drugim riječima, ti dečki trebali bi iznijeti kvalitetu kod juniora, a oni su bili opterećeni kroz angažman u seniorskoj ekipi, no za njih se ne bojim i kvaliteta će isplivati na vidjelo. Kadeti su objektivno kratki za tri-četiri boda, tamo određeni potencijal postoji, a što se tiče pionira, tu je prijelaz prilično velik iz regije u HNL. To je uzrast u kojem su djeca još osnovnoškolci i teško je raditi doselekciju, ali pokušat ćemo se stabilizirati do kraja jeseni.
PL: Gledajući nedavno utakmicu pionira mogli smo čuti da se radi o najmanje nadarenoj generaciji u posljednjih nekoliko godina? Slažete li se s time?
Svatko ima neko svoje viđenje, ali objektivno, mi smo jako mala baza. Gradić od 30-ak tisuća ljudi koji se natječe na državnoj razini, a županiju nam čine mala mjesta koja izumiru i u kojima je sve manje djece. To je veliki problem, jer je teško napraviti neku bazu, a i ponavljam da je riječ o osnovnoškolcima pa je teško raditi doselekciju.
PL: Logičnim se, također, nameće pitanje ima li uopće volje i motivacije za nogometom kod te djece, s obzirom na vremena u kojima živimo, odnosno na tehnologiju koja odvlači mališane od igrališta?
Da, to je dobro pitanje. Tehnologija je ozbiljno uzela maha i zato moramo osmišljavati nove načine, modele i strategije kako bi se djeca bavila sportom. I pritom ne mislim samo na nogomet. Tehnologija je dovela do toga da mislim da bi sustav trebao biti ustrojen tako da djeca imaju tjelesni u školama svaki dan, jer se nedovoljno kreću. Ako se to uskoro neće promijeniti, bit će porazno za sve nas. Po struci sam učitelj tjelesne i zdravstvene kulture i mogu vrlo dobro usporediti djecu od prije 10-15 godina i sada. To je razlika nebo i zemlja. Primjerice, kod malih inicijalnih provjera, danas djeca 800 metara istrče za sedam – osam minuta, što je vrlo poražavajuće i zabrinjavajuće. Djeca se ne kreću, a o motorici da i ne pričam. Zato se s tim fenomenom tehnologija moramo svi pozabaviti, jer ćemo uskoro imati bolesnu naciju, odnosno mlade, bolesne ljude.
PL: Ono što ljude zanima, koliko je u mlađim uzrasnim kategorijama domaćih igrača, a pritom mislimo na našu županiju?
Što se tiče pionira o kojima smo sad pričali, to su uglavnom djeca iz naše županije, doselekcionirano ih je tek nekoliko u starijim pionirima. Kod kadeta i juniora je nešto drugačija situacija, ti mladići već idu u srednju školu i puno je lakše realizirati angažman nekog talentiranog igrača. To su dečki uglavnom iz naše, sjeverne regije i oni najbolji završavaju ili kod nas ili u Varaždinu.
PL: Kad ste se već dotakli Varaždina, je li velika konkurencija između ta dva kluba kada su u pitanju mlade nade?
Da, moramo priznati da nam je Varaždin ozbiljna konkurencija. Gledajući s naše strane, problem je što je Varaždin puno veći grad, a i baza im je puno veća, jer su im mjesta gusto naseljena i te demografske stvari idu im na ruku. Mi smo toga svjesni i tome smo prilagođeni, borimo se koliko možemo.
PL: Koliko je djece općenito u Slavenovoj Školi nogometa?
Tristotinjak igrača otprilike i oko te brojke stalno se vrtimo. Tu je puno mlađih kategorija i onda imamo ove tri koje igraju na razini države, to je već profesionaliziran dio Škole nogometa. O njima brinu domaći treneri s licencama, a moja ideja je da se što više domaćih dečki,onih koji su igrali prvoligaški nogomet, školuje i usavršava i da tako dižu kvalitetu kluba.
PL: Nije tajna da Slaven živi od prodaje igrača pa nas zanima ima li u postojećem kadru igrača poput Zvonareka, Jajala, Bubnjića, Jambora, koji su već punili klupsku blagajnu?
Ja ne bih javno izdvajao imena iz više razloga, ali reći ću da imamo pet, šest vrlo zanimljivih igrača koji su već angažirani i kroz seniore. Oni bi se kroz dvije – tri godine trebali stabilizirati i potvrditi i možemo računati da ćemo s njima ostvariti neke ozbiljne transfere. To i je jedan od naših ciljeva, da imamo što više domaćih potencijala. S njima treba biti strpljiv, a na njima je da i dalje naporno rade.
Ukratko, to znači da nema straha za budućnost kluba?
Siguran sam da nema i da će se u budućnosti čuti za neke od naših mladića.
Mnogi bi od nogometa živjeli, a ne bi se za njega žrtvovali
Nekoliko puta kroz razgovor vratili smo se na temu vezanu uz moderne tehnologije, koje uvelike koče razvoj djece. No, problem ponekad leži i u samim roditeljima, koji su nerijetko ambiciozniji od same djece. To zna biti problem i to je Sović jasno naglasio. – Djeci treba mir, treba im dati normalno okruženje u kojem će raditi i razvijati se, a ne im raditi pritisak i nabijati neke nerealne ambicije, prije nego se za to stvore određeni uvjeti. Danas se previše sve to gleda kroz financijsku stranu, a prvo treba voljeti i živjeti nogomet. Tek onda ćeš, danas – sutra, od njega možda i živjeti. Nažalost, mnogi tezu postavljaju onako kako ne treba, od nogometa bi živjeli, a ne bi se za njega žrtvovali, uložili određeni trud i rad.
FOTO Arhiva
