U programu RKC-a pozabavili smo se temom organizacije prvih pričesti, krizme i vjenčanja i troškova koji oni sa sobom donose. Važno je pronaći ravnotežu između poštivanja tradicije i financijskih izdataka koji su mnogima prepreka i razlog da se sve manje vesele pozivima na spomenuta slavlja. Crkveni obredi trebali bi biti prilika za slavlje, okupljanje obitelji, prožeti duhom zajedništva, skromnosti i vjerskog značaja, no danas se sve češće svode na ogromne izdatke, troškove koji se još mjesecima nakon podmiruju na rate, dok se prava važnost sakramenata u potpunosti izgubila. Ovakve svečanosti često postaju prilike u kojima se ljudi osjećaju obveznima trošiti više nego što je potrebno, što može stvoriti dodatan financijski pritisak na obitelj i pojedince, moglo bi se zaključiti iz odgovora i komentara koje smo dobili od slušatelja RKC-a.
– To je najveća glupost kaj ljudi danas rade. Ništa nije važno, ni krizma ni pričest, nego ljudi gledaju tko se bude kako obukao i koliko će poklona dobiti. To je strašno, nekad nije bilo tako. Bili smo kod kumova ili mojih na ručku i ako si dobio nekakvu sitnicu, bio si zadovoljan. Sve to je zbog toga što ljudi imaju novaca i troše jako puno. Dok vidiš koliko se ljudi okupi pred crkvom, a koliko još doma, da ti zlo dođe – komentirala je slušateljica Marijana. Nekad je to bilo tak da je dijete išlo na prvu pričest, pozvali su se krsni kumovi, roditelji i eventualno su došle bake, prisjetila se Gordana.
– To bi bio ručak pa bi se malo zabilježilo uz neki mali poklončić, nije bilo nikakve raskoši. Isto tako bilo je i za krizmu, tko je bio kum zvao je na ručak k sebi doma, došli bi roditelji i to je bilo to. Nije se nikad zvalo ovako na veliko kao što se sad zove, to mi je neobjašnjivo. Sad je jako puno troškova, to se zove po 50 ljudi, a nije potrebno. Ako se obavlja kršćanska dužnost, obaviš što se mora i to je to. Do toga smo došli jer ljudi vide kaj netko drugi radi, da drugi ima više, pa se natječu – rekla je Gordana koja smatra da nije sve izgubljeno, stvari se mogu vratiti na staro ako ljudi počnu promišljati da takve stvari ipak treba odraditi u duhu vjere. U program se uključio i Dražen, koji je rekao da su danas druga vremena.
– Ja sam za firmu dobio materijal za košuljicu s kratkim rukavima i novce za sladoled, no već kasnije su se dobivali satovi, pa kasnije motori, motocikli, bicikli, vrijeme ide naprijed, nemre biti sad k’o i nekad. Sve je u skladu s vremenom – smatra on. Slušateljica Mihaela smatra da nije dobro što se danas preuveličava.
– Stvarno nije dobro. Ja sam nekad išla na pričest i mama je složila ručak, dok sam išla na firmu dobila sam haljinicu i cipele, a ručak je bio kod kume i bila sam sretna i zadovoljna. Sad je to stvarno pretjerano, ne znam kamo to vodi, rade se male svadbe. Natječu se tko će bolje, više, onda tko ne dobije je nesretan što nije dobio, a najžalosnije je kaj djeca poslije tog sakramenta uglavnom više ni ne vide crkvu. Od prve pričesti do firme, od firme do vjenčanja, odrade to kaj moraju, a poslije ih nema ni blizu. Malo me to zabrinjava dok tak gledaš i slušaš, djeca se vesele poklonima, a sakrament im i ne treba – komentirala je Mihaela. Slušateljica Dijana na ovu temu daje usporedbu sa stihovima Đorđa Balaševića.
– Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Svako vrijeme nosi svoje. Dok sam ja išla 60-ih godina na firmu, jedna je curica rekla da bude zvala kumu koja joj bude kupila vuru, to je onda bio visoki domet. Dok smo se ženili dva dana su svati trajali, tjedan dana se pripremalo, oduvijek je to tak. Netko voli veće fešte, netko manje, to je osobna stvar. Istina, povode se ljudi jedan za drugim, ali to je uvijek bilo i bit će – tvrdi Dijana. Ilija nam je otkrio da su nedugo imali krstitke pri čemu nisu gledali hoće li vratiti uloženo.
– Štedjeli smo za to unaprijed, a sve ono kaj nam je došlo, dobro je došlo. Najbolje je dati novce pa si ljudi kupe kaj im treba, a ne kad dobiju nepotrebne ili, ne daj Bože, više istih poklona pa ne znaju kaj bi s njima – smatra Ilija i dodaje da se običaj darivanja definitivno promijenio, prešlo se s materijalnog na novce.
– Nekad su se kupovale nape, klime, peći pa si donio ovo-ono, danas sve već imaju pa ljudi ne kupuju. No, ne sviđa mi se ni onaj američki stil kad mladenci dođu u trgovinu pa naprave popis darova. Neprihvatljiva mi je i ideja da na pozivnicama piše koliko treba dati, to je totalni kapitalistički režim – rekao je. Jadranka je mišljenja da ljudi nekad pretjeruju, a ako si gost u svatovima moraš izdvojiti minimalno 100 eura. Promijenili su se trendovi unazad 20 godina, govori. Prije se više poklanjalo suđe, escajg i stvari za kućanstvo.
– Nisam se nikad našla u situaciji da dajem više zbog tuđih očekivanja, uvijek poklanjam u skladu s vlastitim mogućnostima. S druge strane, trend darivanja se ne mijenja neovisno o sve težoj financijskoj situaciji, mi Podravci uvijek smo spremni dati više da se pokažemo – dodaje. Sakrament krizme se malo izgubio zbog darivanja, ljudi su počeli pretjerivati, prešle su se granice, što nije u skladu s vjerom, govori Helena. Na pitanje bi li odbila ulogu kume zbog financija kaže da ne bi, no imala je obrnutu situaciju.
– Ljudi su me pitali da budem kuma, pristala sam, a na kraju su me odbili jer su procijenili da neću dovoljno darivati – prisjetila se. Suzana pak smatra da bližnja rodbina mora ipak malo više darivati slavljenika nego prijatelji i poznanici.
– Darivanja se danas više svode na novce koje slavljenici onda koriste za pokriće troškova organizacija. Dva put sam bila vjenčana kuma i dala sam koliko sam mogla. Nikad se nisam osjećala neugodno zbog iznosa koji sam izdvojila u tu svrhu jer sam na sve proslave bila pozvana zbog mene same, a koliko je novaca bilo u kuverti, bilo je manje bitno – kazala je Suzana.
FOTO arhiva
