Piše dr. Hrvoje Petrić
Poplava rijeke Drave 1827. godine bila je jedna od snažnijih poplava o kojoj je sačuvano relativno mnogo zapisa, a odvijala se u periodu od 10. do 15. lipnja. Predstavljeni su izabrani podaci s područja u dijelovima Tirola, Koruškoj, Štajerskoj, oko Varaždina, dijelova Ugarske (županije Zala i Baranja), sela uz Dravu na području Vojne krajine te Osijeka. Obrađeni primjeri pokazuju kako je poplava 1827. vidljiva na čitavom toku rijeke Drave, s tim da je intenzitet poplave bio različit na pojedinim područjima. Npr. bio je vrlo jak na prostoru između Maribora i Osijeka, uključujući Baranjsku županiju. Učinci poplave iz 1827. godine evidentirani su i u Tirolu i Koruškoj.
Nakon „neviđene zime“ velika se količina snijega u Tirolu naglo otopila uslijed zatopljenja popraćenog kišom. Očevidac je zapisao kako se Drava 1827. od izvora nadalje razlijevala zaobilazeći „barijere koje je ljudska marljivost postavljala u neravnopravnoj borbi“. Visoki vodostaj prouzročio je devastaciju na svim mjestima, a pokraj Varaždina je rijeka probila branu i krenula prema gradu. Poplava je „dosegla visinu koju nitko nije pamtio“. Kuće u donjem predgrađu „bile su duboko pod vodom“. Ljudi su se jedva spasili izvlačenjem kroz krovove. „Nekoliko slabih zgrada je odneseno, daske, ograde, voćke, kućni namještaj i usjevi su odneseni preko raskvašenih vrtova, livada i polja, većina podruma u gradskoj jezgri bila je napunjena vodom.“ Svi mostovi, osim najjačeg i najvećeg, „dijelom su demontirani i uništeni, dijelom otkinuti“. Najveći most bio je oštećen jer je izgubio šest stupova i desni mostobran. Na više mjesta je rijeka uništila cestovni nasip. Otkinuto je šest mlinova koji su bili privezani uz rijeku, a samo su njihovi manji dijelovi pronađeni nakon nekoliko sati. Poput Varaždina, bilo je poplavljeno „bezbroj drugih mjesta u obližnjim i udaljenim provincijama“. Ladislav Ebner je zapisao: „Neka nebo pošalje utjehu i pomoć onima koji su u nevolji i zaštitili moj ljubljeni rodni grad od elementarne razaranja!“ Rudolf Horvat piše da su Varaždinci u vrijeme poplave bili na spavanju pa ih je jutro zateklo u teškom položaju jer je voda u kućama dopirala do pojasa „gdjegdje i do vrata“. Nadalje, „Iz mnogih poplavljenih kuća morali su Varaždinci unesrećene ljude spasavati preko krova u dopremljene čamce.“ Uništeni su proljetni i ljetni usjevi na poljima, a voda je uništila mnoge voćke te oštetila zalihe pića i hrane koju su Varaždinci čuvali u podrumima. Voda je također slomila starije ili slabije građene kuće te gospodarske zgrade.
Prema zapisu u spomenici župe Legrad, poplava Drave se dogodila 10. i 11. lipnja 1827. godine kada je zabilježeno: „voda je bila tolika da je visina vode prelila poplavu iz 1814. godine“.Legradski župnik, bojeći se za svetotajstvo, spremio ga je u kapelu sv. Mihovila na Legradskoj gori koja je zbog svog položaja bila sigurna od poplave. Između ostaloga, u Legradu je tada stradalo gotovo 100 drvenih kuća, a dvije osobe su se utopile „u valovima“. Nažalost, matična knjiga umrlih župe Legrad za 1827. godinu nije dostupna te trenutno ne možemo utvrditi imena utopljenika, datum smrti i druge podatke o ovim nesretnim događajima. Poplava Drave 1827. zabilježena je i na periferiji sela Đelekovec.
Spas čamcima
U spomenici župe Peteranec o katastrofalnoj poplavi 1827. godine je zapisano: „Bila je tako nečuvena poplava da su Sigečani čamcima i lađicama dana 11. lipnja dovezeni do prve peteranečke kuće. Tom je prilikom u tren oka neukrotivim elementom uništen i onaj veličanstveni most u susjednom provincijalnom selu Botovo koji je povezivao Ugarsku s Hrvatskom i koji je nedugo prije ove nesreće stajao državnu blagajnu više od tristo tisuća. Time je nanesena nepopravljiva šteta cijeloj Hrvatskoj zbog prekinute veze u ono vrijeme, a osobito su peteranečki župljani osjetili žalosne posljedice onog izgubljenog dobročinstva koji su posjedovali preko Drave veće i bolje posjede nego kod kuće, kada su morali prenositi zrele plodove svog krvavog znoja velikim gubitkom vremena i najvećom opasnošću za svoj život u čamcu i lađicama. Za vrijeme ove nesreće otplavljeno je jedno cijelo dobro drnjanskog sela, a njegovi stanovnici napustivši opustošene djedovske domove, naselili su se i sagradili nove kuće na livadama prema Sigecu i Peterancu koje im je dobrohotna vlast dodijelila.“ Rušenje mosta u poplavi Drave iz 1827. pokraj Botova spominje se i u zaključcima Hrvatskog sabora.
„Na blagdan Sv. Trojstva (10. lipnja) rijeka Drava je toliko nabujala da je poplavila cijelo Drnje te opet nanijela pojedinim ulicama silne štete. Voda se uzdigla tako visoko da su sve ulice bile poplavljene. Samo crkva i groblje, dvije najviše točke, bile su na suhom. Narod se silno uzrujao, na groblje je izgnao svoje blago i čekao da voda opadne, a do crkve se moglo samo sa čamcima.“ U susjednom selu Sigetec o toj poplavi župnik je zapisao: „Godine 1827. mjeseca lipnja u osmini tijelova bila je takova poplava Drave, da su ljudi morali bježati iz sela i tako je voda Drave tekla po svim mjestima kao bujica, koja bi za kiše znatno porasla, ipak nije prodrla u crkvu. Ona poplava koja je bila godine 1812. mjeseca rujna, ne može se s ovom usporediti.“
U spomenici rimokatoličke župe u Hlebinama je o toj poplavi zapisano: „Na dan Sv. Barnabe 11. lipnja, nesrećom je pod večer nastala strašna poplava Drave idući od Drnja u Hlebine po državnoj cesti kao ogromna rijeka tako, da je čitav gornji dio sela prema Sigecu bio u sredini naplavljen. Ljudi su iz kuće sa djecom, stokom i sa ostalim stvarima bježali jaučući i naričući dijelom na istočnu stranu, a dijelom u vinograde i susjedna sela, gdje su bili prisiljeni jadno živjeti. Voda je u selu Hlebinama dosezala i 3 sežnja (lakta), pa su stoga od križnog raspela u sredini sela kapetan Senjan zapovjednik satnije sa zastavnikom Horvatom mogli doći u Hlebine običnim čamcem po državnoj cesti sve do drnjanskog razmeđa Drave.“ Župnik Jakob Antol je dodao: „Ja sam kao očevidac te dane morao žalostan gledati kao more veliku poplavu u selu, a i sam sam primao ljude i blago u moje župno dvorište jer je bilo na povišenom položaju… Što, da kažem o poljima, koja kao more obilovahu ribama mjesto žita, sjenokoše ne dadoše nikakova sijena, mjesto 8 vozova sijena na župnoj sjenokoši, nije dobiven nijedan voz… Oslobodi nas Gospodine, groma i nevremena, koji uzrokuje dravsku poplavu i spasi nas.“
Podaci o poplavi rijeke Drave 1827. godine zabilježeni su u mnogim pisanim povijesnim izvorima, kao npr. u Đurđevcu. Na samoj desnoj obali rijeke Drave u Vojnoj krajini nalazilo se selo Brod koje je raseljeno za vrijeme kasnijih poplava rijeke Drave 1840-ih godina. Možemo pretpostaviti da je poplava rijeke Drave 1827. godine značajno utjecala na stanovnike sela Brod. Povjesničar Paškal Cvekan objavio je podatke o tome da su u Brodu 1827. godine zabilježene dvije poplave. Poplava slabijeg intenziteta bila je 15. svibnja, a ona jača 13. lipnja. „Voda je ispunila kuće i staje, a u crkvi je bila 2 lakta visoka. Uništila je svu ljetinu. Pčele su uginule, a ljudi iz Broda morali su se raseliti po okolnim selima jer nisu imali od čega živjeti.
Iz dva pisma šikloškog glavnog suca Ignaca Mitterpachera od 21. lipnja 1827. godine možemo saznati da je na Dravi vodostaj toga dana neprestano rastao već osmi tjedan, što bi bilo u suprotnosti s opisom poplave oko Varaždina koja sugerira nagli rast vodostaja. Jedan od proboja nasipa na Dravi dogodio se kod sela Martince (Felsőszentmárton) gdje su zabilježene velike štete kada je Drava poharala šikloški okrug i neke njegove dijelove potpuno uništila. Mitterpacher piše da su mogli samo naznačiti štetu, ali ne i točno je odrediti „budući da je bujica porušila sve mostove“. Problem je bio u tome što je dravska voda „nadošla velikom brzinom i spojila se sa vodom Feketevíza, uništivši polja koja su pripadala selima: Bogdašin, Oszró, Kiscsány, Nagycsány, Vajszló, Bešence, Sámod, Páprád i Hídvég. „Ako se dragi Bog ne smiluje bujica će doći čak do Siklósa (Šikloša), jer je voda stigla do šume sela Ipacsfa, a to je tričetvrt sata hoda do Siklósa pa treba strepiti da će voda rijeke Drave kao i Feketevíza poharati i harkanjske toplice.“ Dana 14. lipnja 1827. godine zabilježeno je kako je Drava probila nasip na prostoru selaVertiga (Sósvertike) te poplavila sela Drávaiványi, Zaláta, Kemse i Piskó s pripadajućim poljima.
Pustoš
Mitterpacher piše kako je nadljudskim naporima kraj sela Hiriča (Hirics) i Oldinaca (Old) Drava probila nasip i „takvom silinom se izlila da je naše nasipe skoro posvuda s najvećom brzinom prešla te je u ovom šikloškom okrugu prouzročila velike štete i pustošenja.“ U vrijeme pisanja pisama nasipi su bili već više od tjedan dana pod vodom. Županijski službenici su postradale stanovnike svrstali u dvije skupine. U prvu ona naselja „kojima nije ostao ni za kruh svagdašnji, gdje nije ostalo stoke, gdje je voda uništila usjeve, sjenokoše i pašnjake i gdje je većina kuća porušeno, uništeno, gdje je sve krajnje opustošeno.“ U drugu skupinu su uvrstili one „čija polja je doduše poplavila Drava, čija stoka je uginula, ali su neki usjevi ostali“. U opisu piše kako je „na jednoj strani plakao ojađeni sin naroda zbog silne bijede, na drugoj strani je od gladi blejala stoka.“
U Osijeku se Drava iz svog korita izlila 15. lipnja 1827. godine i poplavila cijelu okolicu. Osim toga, vodena bujica potrgala je mostove i neke slabije građene zgrade poput hambara. Bila je to poplava koja je stanovnike Osijeka podsjetila na onu koja se dogodila 1814. godine. Posljedice poplave najviše su se osjetile u gospodarstvu jer je propalo sijeno za stoku te usjevi na poljima. Ljetopisac franjevačkog samostana u Osijeku o tome je zapisao: „Ovoga mjeseca Drava je toliko nabujala da je ostavila svoje korito i naširoko se razlila po poljima, tako da je odasvud izgledalo kao jedno veliko more, a žestina njezina toka bila je takova da je u Tvrđi kod Krunske utvrde iz temelja iščupala most, kao i kod Bilja, te ih sasvim razrušila. Potpuno je lišila ljude veoma potrebnog sijena za konje i stoku, poplavila više zgrada, dijelom kuća, a dijelom vojničke magazine u Tvrđi sravnila je svojom snagom sa zemljom te nanijela mnoge druge nezgode, što je podsjetilo na žalosno i nečuveno razaranje Drave iz 1814. godine, od koga neka nas Bog oslobodi.“
Drava je izazivala poplave te godine i na drugim područjima. Kroničar iz Vuzenice u današnjoj Sloveniji izvještava kako je rijeka Drava 9. lipnja 1827. godine bila samo za stopu niža od poplave 1823. godine, kada je voda dosegla nivo „pet metara iznad normalne razine.“To bi značilo da je na području između Dravograda i Maribora poplava 1823. godine bila nešto intenzivnija od one iz 1827. godine. No, u Mariboru je nabujala voda Drave u lipnju 1827. godine srušila most. To potvrđuje i suvremeno izvješće iz Zavrča u kojem piše da su u toj poplavi potpuno uništeni mostovi u Mariboru, ali i u Ptuju te da je voda tada bila „visoka 3 do 4 hvata“ (oko 5 metara). Zbog otapanja snijega Drava je rasla od 15. svibnja do 9. lipnja 1827. godine kada je u Ptuju „dostigla visinu od 4 ⅓ stope, što je do tada bila najviša razina. U Središču ob Dravi je 10. lipnja 1827. godine zabilježen nagli rast vode rijeke Drave, a čini se da je i tamo intenzitet poplave 1827. godine bio manji nego 1823. godine gdje je u jesen bila „strašna poplava kada je na daleko i na široko sve bilo pod vodom.“
U literaturi se spominje kako se nakon poplave 1827. godine pristupilo gradnji nasipa na području od Varaždina do Osijeka. Dijelom se najvjerojatnije radilo o popravcima postojećih nasipa koji su u poplavi 1827. godine u Ugarskoj bili probijeni na oko 18 mjesta. U svakom slučaju katastrofalna poplava 1827. godine potaknula je opsežne regulacijske radove na Dravi koji su intenzivirani dekretom Kraljevske komisije za regulacije iz 1833. godine. Poplava iz 1827. godine je, prema Andriji Bognaru, jednoznačno ukazala i dokazala lokalni karakter i neuspjelost dotadašnjih regulacija. Između 1842. i 1846. godine provedeno je prvo hidrografsko snimanje Drave. Predviđeno je da se rijeka od Zakànya do njena ušća regulacijskim radovima podijeli na četiri ravna poteza. Radovi su i započeli izgradnjom glavnih jaraka na temelju tzv. «njemačkih» principa.“ Andrija Bognar smatra kako je sasvim jasno da se jedan vodotok s prirodnim vodnim režimom ne može podijeliti na ravne poteze, jer bi oni, zbog dinamike vodnog pokreta i zakonitosti tih pokreta, kao i različite otpornosti litološke podloge, uskoro svoju ravnu trasu pretvorile u ritmičku. Upravo stoga ti regulacijski radovi nisu uspjeli unatoč ogromnim materijalnim ulaganjima.“ Nakon poplave 1827. godine „nasip preko sela Sigeca prema Drnju protiv struje i poplave Drave dao je načiniti godine 1828. prijašnji namjesnik i hidraulički upravitelj Drave Josip Miljanović.“ Josip Miljanović (Virje, 13. ožujak 1796. – Sigetec, 21. ožujak 1838.), porijeklom iz časničke obitelji, vojnu akademiju završio u Bečkom Novom Mjestu 1816. godine. Kao zastavnik bio je u službi Đurđevačke pukovnije. Sudjelovao je u organizaciji gradnje mosta kod Botova odnosno Drnja, a 1822. se spominje kao vojnog službenika kod poslova regulacije Drave i Mure. Kao natporučnik je bio viši zapovjednik graničarske štacije u Sigecu gdje je umro od sušice. Radovi na regulaciji rijeke Drave su nastavljeni između 1830. i 1848. godine te u kasnijem periodu.
Preseljenje
Posljedice poplave 1827. godine možemo promatrati na primjeru sela Drnje i Peteranec u Podravini. Posljedice poplave najvjerojatnije su bile uzrokom da je trivijalna škola 1829. godine premještena iz Drnja u Peteranec, kuda je premješteno i sjedište satnije. Da je škola te godine premještena vidi se iz ispitnog izvješća. Godine 1829. u Drnju su održani posljednji ispiti, a nova školska godina 1829./1830. započela je u Peterancu. Godine 1830. još su neke zgrade u Drnju trebale biti preseljene zbog opasnosti od poplave rijeke Drave. Time je za Drnje izgubljen čitav niz gospodarskih i centralnih funkcija, a nastupilo je doba krize, stagnacije pa čak i nazatka, što se vidi i u padu broja stanovnika. Između 1826. i 1839. godine ukupan je broj stanovnika Drnja smanjen za gotovo jednu trećinu, a Botova za sedminu.
